Došao zmaj u Sarajevo pa sjeo u trolejbus jer mu se ne da hodati a letjeti ne može od smoga i sivila, a u trolejbusu samo jedno sjedište slobodno i to kraj neke babe pa se zmaj tu nekako uglavi. Ljuti se baba što je zmaj bocka repom, ali ništa ne progovara već samo cokće i puhće. Kad eto i revizora pa će strogo babi:
– Gospođo, nije dopušteno uvoditi ljubimce u sredstva javnog saobraćaja.
– Nisam ja ljubimac, uvrijeđeno će zmaj, ja sam putnik.
– Putnik, velite, sumnjičavo će revizor. Onda kartu na pregled, molim.
Zmaj pokaza uredno poništenu kartu koju revizor pogleda vrteći glavom i nešto se premišljajući pa onda kaza:
– Ovo ovdje je jedna karta, a na vama su tri glave, dakle, još dvije karte, molim.
Zmaj pomisli da ga revizor podjebava, ali se suspregnu i stade mu strpljivo objašnjavati
– Gospodine, to da imam tri glave neporeciva je činjenica koju ne mogu prikriti ili poreći sve i kad bih htio. Štaviše, da hoću biti lascivan rekao bih da imam šest glava a ne samo tri, no vratimo se na predmet naše male disusije. Zakon, naime, nalaže izdavanje lične karte po osobi a ne po glavi pa je zato ponegdje zovu još i osobna karta, no ne čuh da se igdje pominje glavna karta, a uprkos povremenim neslaganjima između moje tri, odnosno između mojih šest glava, ja sam uvijek jedna osoba čemu je dokaz to što govorim u prvom licu jednine a ne množine, pa ćete na osnovu prethodno navedenog razumjeti da je karta koju sam vam dao na uvid sasvim dostatna.
Revizor se značajno nakašnja prije no što uze replicirati zmaju:
– Gospodine, ili da budem precizniji, gospodo, zalud vam je pozivanje na jezičke finese i začkoljice, kao posjednik tri glave ujedno ste i posjednik tri lica iz čega slijedi da biste morali imati tri lične karte što nas opet dovodi do srži ove diskusije, a ona se najlakše da iskazati riječima još dvije karte, molim.
Zmaj mu prvo htjede odgovoriti pa odustade i samo pročisti grlo te spali nesrećnog revizora, oprljivši pritom još četiri putnika koji su se mudro i iskusno pravili da ništa ne primjećuju i da ih se sve to uopšte ne tiče. Dok je kopča sa revizorovog kaiša kao žalobni ostatak i jedini dokaz da je revizor odista postojao još zveketala po podu trolejbusa coktava i puhtava baba reče zmaju:
– Al’ ste vi neki prijek čovjek, vidi se odmah da niste rođeni Sarajlija.
– Nisam, reče zmaj i utonu u ćutanje sve do Drvenije.
Piše: Elis Bektaš
Bilješka o autoru:
Elis Bektaš, rođen u Zenici 1970. godine, živi u Trebinju. Do sada objavio zbirku poezije Margine, zbirku satiričnih vinjeta došo šejtan u sarajvo, te zbirke kratkih priča Uzaludan trud i Okus kozjeg sira. Kolumnista je portala Preokret.
Tekst objavljen u štampanom izdanju magazina “The Srpska Times” na srpskom jeziku.
