Šta posjetiti u Banjoj Luci?
Šta posjetiti u gradu koji su osvajali brojni osvajači (Iliri, Rimljani, stari Sloveni, Osmanlije, Austrougari…) i ostavili na njemu tragove svoje kulture, koji su vidljivi i danas, neki materijalno, a neki duhovno?
Banja Luka je poznata kao grad zelenila, „krajiška ljepotica” koja s pravom nosi tu titulu. Ispresijecana je alejama u kojima se svojim granama razmeću stabla lipe i kestena, a upravo je list kestena jedan od nekoliko njenih simbola. Porazno je to što godinama doživljava urbanističku torturu i degradaciju zelenih površina i ukoliko se ta tendencija nastavi – mogla bi se pretvoriti u grad betona.
Kad smo kod toga, osim aleja i parkova važna zelena površina jeste rekreativna zona Banj brdo, pluća grada. Prekriveno šumom, na 430 m nadmorske visine i stazom dugom 3.5 km, spas je za sve koji žele da odmore tijelo i um.
Saobraćanje motornim vozilima nije dozvoljeno, a sama staza je asfaltirana i noću osvijetljena. Vodi do vrha brda s kojeg se pruža veličanstven pogled na panoramu grada i na kojem se nalazi spomenik podignut u znak sjećanja na nekoliko hiljada krajiških boraca koji su poginuli u II Svjetskom ratu. Spomenik je rađen od bijelog bračkog kamena i djelo je jednog od najpoznatijih jugoslovenskih kipara Antuna Augustinčića, na kojem je predstavio motive iz NOB-a. Na zidovima u unutrašnjosti spomenika crteži su slikara Ismeta Mujezinovića.
Postoji još nekoliko staza na brdu, utabanih kroz šumu. Zanimljiva je staza koja vodi na Trešnjik, privlačna izletnicima i staza koja vodi do termalnih izvora u podnožju brda. Na toj stazi naići ćete na ostatke ferijalnog doma Brioni.
Termalni izvori u podnožju brda posebno su blago grada i proglašeni su nacionalnim spomenikom BiH („Službeni glasnik” br. 90/06). Mjesto gdje se topla banjska voda ulijeva u hladnu rijeku Vrbas eksploatisali su stari Rimljani, o čemu svjedoče arheološki artefakti.
Zaštićene banje ostaci su Ebinog hauza, Maslin hauz, tri banje s termalnom vodom u kući Demirovića, Osmančevića banja, ostaci banje Žbana, ostaci banje Šugavica i Kraljičina ilidža, Trokića vrelo i banja Direklija koja se nalazi u stijeni.
Jedna od zanimljivosti jeste što na izvorima raste reliktna vrsta paprati Vilina vlas – Adiantum capillus–veneris, koja nije karakteristična za kontinentalnu Evropu. Obično je rasprostranjena u tropskom i suptropskom svijetu, a na ovom prostoru na Mediteranu.
Ovu paprat u Šeheru otkrio je botaničar F. Hofmann 1878, kada je došao u Banjaluku s austrougarskim okupacionim trupama te je o tome izvještavao u bečkom botaničkom časopisu „Oesterreichische Botanische Zeitschrift”.
Banja Luka je univerzitetski grad, univerzitet je osnovan 1975. godine, grad je sporta, iznjedrio je mnoge nosioce olimpijske medalje, grad je brojnih kulturnih manifestacija, naročito u ljetnom periodu kad je posebno živopisan.
Šetnju gradom, svi oni koji prvi put dolaze, započinju obilaskom tvrđave Kastel. Najvećeg i najstarijeg istorijskog, zaštićenog spomenika I kategorije i glavnog simbola grada.
Arheološka iskopavanja potvrdila su da je na mjestu tvrđave Kastel postojalo rimsko vojno utvrđenje Kastra. Iz tog perioda je pronađen rimski žrtvenik bogu Jupiteru, koji se danas čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Iako se njen izgled kroz vijekove mijenjao, tvrđava je zadužbina Ferhat-paše Sokolovića, iz XVI vijeka, dolaskom Osmanlija izgrađena kao vojno utvrđenje. Unutar tvrđave i danas se mogu vidjeti ostaci rimske bazilike, rimski miljokaz i sarkofag, te restoran „Kazamat” koji je u prošlosti povremeno služio kao zatvor.
Stare zidine Kastela svjedoci su da su nekad unutar tvrđave postojali hamam, ambari za žito, tophana, kao i brojni tajni podzemni tuneli za koje su vezane neke legende.
Danas su zidine Kastela svjedoci brojnih koncerata i kulturnih dešavanja na otvorenom.
Pod zidinama Kastela protiče rijeka Vrbas, smaragd grada, koja oduševljava svojom smaragdnozelenom bojom. Rijeka Vrbas dobila je ime po vrbama koje svoje grane nadvijaju nad vodu. Ono što plijeni pažnju na rijeci jesu dajaci. Drveni, dugački čamci, koji se prave jedino u Banjoj Luci, i ručne su izrade. Zanimljivost dajaka jeste da se vozi uzvodno i vožnja ovim čamcem poseban je ugođaj jer se čamac upravo pokreće odgurivanjem od dugačku, drvenu motku po kojoj je i dobio ime – dajak.
Izlaskom iz tvrđave Kastel dolazimo do Safikadinog groba, spomenika vječnoj ljubavi, i nezaobilazne banjalučke legende u nekoliko verzija, ali s istim ishodom. Safikada, mlada Banjalučanka, obgrlila je cijev topa koji je svakodnevno ispaljivanjem đuleta označavao podne, okončavši svoj život zbog nesrećne ljubavi. Priča o ovoj legendi uvijek privuče pažnju svih koji prvi put posjete Banjaluku, a zid uz spomenik taman je od dima svijeća koje zaljubljeni pale na njenom grobu – za vječnu ljubav.
Šetnja nas dovodi do Trga Krajine i početka Gospodske ulice. Glavne arterije grada.
Centralni simbol trga krivi je sat koji predstavlja repliku starog sata, s datumom i časom potresa kao podsjetnikom na veliki zemljotres, 6.3 na Rihterovoj skali, koji je 27.10.1969. uništio grad, nakon čega se mjesecima poslije oporavljao.
Stari sat koji je tu stajao pao je i zaustavio se na 9.11, kad je tog jutra zemljotres zaustavio čitav grad.
Na mjestu današnjeg trga bila je zgrada „Titanik”, u kojoj su živjele porodice oficira JNA, koja se srušila kao kula od karata u toku potresa, a život u njoj okončale su majka i ćerka.
Nedaleko od Trga Krajine nalazi se zgrada Doma radničke solidarnosti, građevina iz vremena socijalizma, u kojoj se nalaze značajne kulturne institucije: Narodni muzej Republike Srpske, Narodna i univerzitetska biblioteka, Dječije pozorište Republike Srpske u sklopu kojeg se nalazi Muzej lutaka – jedini takav u jugoistočnoj Evropi, kao i Dom omladine.
Na mjestu Doma radničke solidarnosti nekad je bila banjalučka realka, koja je oštećena u zemljotresu te zbog težine oštećenja dinamitom srušena 1970.
Da je ova građevina bila ponos grada dovoljno je reći da je na dan miniranja cijela Banja Luka izašla da je isprati u prošlost.
Ulica Veselina Masleše.
Glavna promenada koju niko nikad nije zvao zvaničnim imenima koje je tokom istorije nekoliko puta mijenjala. Svi je znaju kao Gospodsku ulicu i jedino je tako zovu duže od vijeka.
Nastala je početkom XIX vijeka, na mjestu gdje je bila Muslina bara na kojoj bi se, zimi kad se zaledi, djeca klizala.
Zanimljivo je da je naziv Gospodska dobila jer je na početku ulice bila kuća Albanija (u vrijeme Austrougarske vladavine), u posjedu Tome Radulovića, jednog od najbogatijih banjalučkih trgovaca, koji je u prizemlju imao prodavnicu mješovite robe. Izrevoltiran ponašanjem pojedinih nekulturnih posjetilaca, koji su mu ostavili nered u dućanu, napisao je na velikom kartonu „Ovo je Gospodska ulica” i okačio natpis na fasadu svoje kuće. Od tada je ova ulica poznata kao Gospodska.
Fasade kuća u Gospodskoj ulici zaštićene su kao graditeljska cjelina, a razloga za to ima.
Ako prošetamo kroz prošlost grada, svaka od tih raskošnih starih građevina ispričala bi zanimljivu priču o porodicama koje su tu živjele i svaka, na svoj način, svojim djelovanjem ostavile trag u nekom segmentu razvoja grada.
Najduža kuća u Gospodskoj ulici od 32 m pripadala je porodici Popović-Delić. Lazar Popović, trgovac iz Banjaluke, oženio se s Marom Delić iz Novog Pazara, koja je u miraz donijela dvije bisage dukata, od kojih je izgrađena ta velelepna kuća. U znak zahvalnosti muž je dodao svom prezimenu i njeno Delić, što nije uobičajeno za današnje doba, a kamoli za period od prije jednog vijeka.
Do njihove kuće nalazi se kuća koju je izgradila porodica Stričević 1907. godine i koja zauzima centralno mjesto u ulici. Upadljiva je zbog svoje kupole.
Da je Banjaluka bila razvijen grad u to vrijeme dokazuje porodica Divjak, koja je imala kuću u Gospodskoj i tridesetih godina dvadesetog vijeka bila zastupnik „Forda”. Prava atrakcija bio je automobil parkiran u izlogu kuće u kojoj je bilo zastupništvo i njihova firma „Braća Divjak”, u kojoj su prodavali bicikle, motore i drugu robu. U gradu su saobraćali njihovi autobusi i taksi-služba.
U jednoj od kuća nalazila se knjižara i štamparija „Ugrenović” iz 1898, jedna od najstarijih u gradu, u kojoj su štampane i poznate novine „Otadžbina”, koje je pokrenuo i čiji je urednik bio Petar Kočić, naš čuveni pisac i narodni tribun, poznat po tome što je svoje djelovanje protiv okupatora usmjerio na borbu pisanom riječju, s tim da je ta borba često apostrofirala i unapređenje narodnog umnog i duhovnog osjećanja.
Jevrejske porodice u Banjoj Luci imale su veliki uticaj na razvoj grada, pa su tako draguljarnice, brijačnice, prva apoteka – Bramerova – bile u Gospodskoj. U jednoj od kuća živjela je porodica Mersada Berbera, priznatog svjetskog grafičara…
Mogli bismo priču o istorijatu starih banjalučkih kuća i njihovih kultnih porodica napisati na mnogo više stranica, ali o njima ćemo nekom drugom prilikom.
Izlaskom iz Gospodske ulice stupamo na plato gdje se otima uzdah divljenja svima koji prvi put na njega kroče.
Platoom dominira predivan pravoslavni Hram Hrista Spasitelja, koji je imao sličnu sudbinu kao Ferhadija.
S lijeve i desne strane hrama nalaze se zgrade „blizankinje”, jer su rađene u istom stilu i iste godine 1932, u vrijeme kad je Banja Luka bila Vrbaska banovina, kao sjedište banovine. Danas su na tom mjestu smještene Administrativna služba grada i Kulturni centar Banski dvor.
Banski dvor je pozornica značajnih kulturnih dešavanja, a iz prošlosti grada može se izdvojiti koncert džez sastava „Quincy Jones & His Orchestra”, koji je sasvim slučajno svratio u Banjaluku na proputovanju tokom turneje. U jednom momentu je nestalo struje, a bend je ostao zatečen banjalučkom publikom koja je znala sve njihove pjesme. U čast Banjaluci snimili su pjesmu „BanjaLuka” i premijerno je odsvirali na džez festivalu u Njuportu 1961. godine.
U blizini se nalazi i Palata Republike, koja je izgrađena 1936. Kao Služba društvenog knjigovodstva – kad je trebalo s nekim da se sastanemo svi smo bar jednom rekli: „Čekam te ispred SDK”.
Na ulazu se nalaze statue seljaka i seljanke – Krajišnika. Izliveni su u Beogradu, od bronze, a rad su ukrajinskog kipara Vladimira Petroviča Zagorodnjuka.
Nezaobilaznu ulogu u kulturi grada ima Muzej savremene umjetnosti RS, izgrađen 1891. kao austougarska Željeznička stanica „Grad”, koja je 1981. adaptirana za muzejske namjene. MSURS je 2007. proglašen nacionalnim spomenikom i bio je domaćin izložbama mnogih eminentnih umjetnika/ca.
Nedaleko od platoa nalazi se Narodno Pozorište RS, osnovano 1930, arhiv koji je bio prva autrougarska građevina, izgrađen 1880. kao vojni objekat poznat kao „Carska kuća”…
Ulazimo u Ulicu dr Mladena Stojanovića, poznatog doktora i filantropa, koji je život izgubio u II Svjetskom ratu. Alejom dominira s jedne strane ambijentalna cjelina koju čine vile iz doba austrougarske okupacije, izgrađene upravo za najviše austrougarske činovnike. O svakoj ponaosob mogla bi se ispričati priča, kao i o ljudima koji su u njima živjeli tokom i poslije austrougarske okupacije, a svojevremeno su uticali na život grada…
Drugom stranom dominira kompleks zgrada Fabrike duvana, izgrađene u vrijeme Austrougara 1888, te katolička Katedrala Svetog Bonaventure.
Katedrala Svetog Bonaventure izgrađena je 1885–1887, ali je stradala u zemljotresu 1969. te je morala do temelja biti srušena. Današnji oblik šatora podsjeća na starozavjetni šator i poistovjećivanje sa svim Banjalučanima koji su izgubili domove u zemljotresu te živjeli pod šatorima mjesecima poslije…
Ovo je bio kratak pregled grada, tek toliko da probudi znatiželju za istorijskim pričama koje bi se dale napisati na desetinama, stotinama stranica….
Piše: Marijana Mališanović, diplomirani turizmolog s licencom turističkog vodiča
Foto: Aleksandar Čavić