Odrastati u vrijeme SFRJ značilo je biti putem obrazovnih ustanova i društvenopolitičke zajednice indoktriniran komunističkom ideologijom i marksizmom kroz jedan nevjerovatno dosadan sistem vrijednosti. Suprotno zvaničnom političkom i obrazovnom sistemu, odrastanje u socijalističkoj Jugoslaviji značilo je i kroz medije biti podvrgnut uticaju američke istorije i pop-kulture i to na jedan živopisan, zanimljiv način. Naravno, uticaj sa Zapada, posebno iz fabrike snova u Holivudu, bio je omladini mnogo bliži od onoga što joj se serviralo kroz obrazovanje.
Ja sam mnogo volio gledati američke filmove, naravno najviše one vestern žanra, ali nisu mi mrski bili ni ratni ni gangsterski filmovi holivudske produkcije. Na zavodljiv način bila nam je prikazana čitava mitologija Divljeg zapada, tako da sam vrlo rano naučio sve pojedinosti o, recimo, obračunu kod O.K. korala, kada su braća Erp, predvođena Vajatom i Dokom Holidejom, u vatrenom obračunu sredila bandu Ajka Klentona. Sve sam znao i o stradanju Sedmog konjičkog puka kod Litl big horna, kada su jedinicu generala Kastera masakrirali ujedinjeni Sijuksi, Čejeni i Arapahosi pod vođstvom Bika Koji Sjedi i Ludog Konja. Tada, naravno, nisam znao da je moj pradjed, otac moje babe po majci, dugo godina živio u Los Anđelesu, upravo u istom dijelu grada gdje je svoje posljednje dane provodio Vajat Erp. Takođe nisam znao da je moj pradjed u Prvom svjetskom ratu bio pripadnik Osamdeset pete američke pješadijske divizije, koja je baštinila tradicije Sedmog konjičkog puka pa su ih nazivali Kastermani.
Takođe nisam znao, bezbroj puta gledajući antologijski vestern Džona Strugesa, „Sedam veličanstvenih”, da jednog od sedmorice plaćenika koji brane ugroženo meksičko selo glumi Hercegovac porijeklom iz Popova polja, Veljko Šošo, u Holivudu poznatiji kao Bred Dekster. Da stvar bude luđa, po nekim zamršenim hercegovačkim rodoslovnim linijama i on mi dođe neki rod.
Nije mi bilo poznato da je u mitskom Dedvudu, gradiću u Južnoj Dakoti, kojim su hodile gotovo sve legende Divljeg zapada, gdje je Divlji Bil Hikok odigrao svoju posljednju partiju pokera i gdje su revolveraški obračuni bili svakodnevni, jedan Hercegovac, Gigo Bokić iz mog Ljubinja, u dvoboju ubio zemljaka. Dugo me zanimala njegova dalja sudbina i poslije nekoliko godina pasioniranog traganja pronašao sam i njegov skromni spomenik u jednom selu nadomak Ljubinja.
Koliko je sav ovaj zavodljivi svijet američke pop-kulture bio nama blizak, tih osamdesetih je bio i poprilično dalek, više u domenu imaginacije nego stvarnog života, pa je vjerovatno bolje da ove podatke iz rodoslova nisam znao, jer bi me okolina vjerovatno proglasila ili ludakom ili patološkim lažovom.
Tek kasnije, kad su me životni putevi i vjetrovi rata iz Sarajeva donijeli u Hercegovinu, spoznao sam da je više hiljada hercegovačkih mladića, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, sreću potražilo na Novom kontinentu, u dalekom i nepoznatom svijetu. Hiljade mladića, uglavnom nepismenih, bez ikakvog formalnog obrazovanja, bez ikakvih znanja, osim vještina naučenih u vlastitom domu, hrlilo je ka Njujorku, prvoj stanici njihove američke odiseje. Putujući prekookeanskim brodovima, često i kao slijepi putnici, maštali su o novom životu, mogućnostima koje će im se tamo ukazati. Pošto bi bili dočekani na ostrvu Elis, u sjeni Kipa slobode, razmilili bi se po cjelokupnoj teritoriji Sjedinjenih Američkih Država. Hercegovce je, za razliku od ostalih srpskih regionalnih grupacija, krasila velika pokretljivost. Dok su se Bosanci, Ličani i Dalmatinci mahom zadržavali na Istočnoj obali, odakle bi poneko kasnije otišao do industrijskog bazena na Srednjem zapadu, Hercegovci, a donekle i Crnogorci, stizali su u sve krajeve Amerike. Malu ali vrlo uticajnu zajednicu osnovali su u Njujorku. Jedan krak njihovih migracija dosezao je do Sent Luisa na rijeci Misisipi, a drugi do čikaškog industrijskog sjedišta, gdje su radili u klaonicama Čikaga i čeličanama Gerija. U Čikagu, oko avenije Klejborn, stvoriće se velika srpska zajednica, sastavljena u prvi mah najviše od Hercegovaca, dok će u Geriju veliki posao s mliječnom industrijom napraviti Trebinjac Mihajlo Dučić, dugogodišnji, uz Mihajla Pupina, neformalni lider srpske zajednice u cijeloj Americi. U Geriju je rođen i proslavljeni Karl Malden, pravim imenom Mladen Sekulović, sin emigranta iz Bileće, dobitnik Oskara, najvišeg američkog filmskog priznanja. Dospjeli su Hercegovci i dalje na zapad, do divlje Montane, do opasne Dakote, gdje su radili kao rudari i kauboji. U rudarska okna silazili su u Juti, Arizoni, Nevadi i Novom Meksiku, gdje su ostavljali svoju mladost, ali i svoje živote.
Jedna veća grupacija Hercegovaca stigla je i do Zapadne obale Sjedinjenih Američkih Država. Tamo su bukvalno, kao u stihovima Džonija Štulića, tražili zlato „оd Aljaske do Meksika”. Predanje kaže da se niko od njih nije obogatio tražeći dragocjeni metal, ali ipak, ta zajednica sa Zapadne obale postala je najprominentnija i najbogatija od svih srpskih zajednica u Americi.
Pošto su vidjeli da od potrage za zlatom, osim stradanja u rudarskim nesrećama, nema ništa, mase Hercegovaca uputile su se ka Los Anđelesu. Tamo u gradu, koji nije bio ono što je danas, prihvatili su se građevinskih poslova, onoga što su najbolje znali da rade i u starom zavičaju. Isprva, mukotrpno, uz puno znoja, uzimali su male poslove, da bi poslije nekog vremena počeli osnivati i malo jača preduzeća. Pun zamah doživjeli su poslije velike ekonomske krize 1929. godine, kada je Ruzveltova administracija pokrenula masovne javne radove i krenula u privredni oporavak, danas poznat kao „New Deal”. Ubrzo su njihova preduzeća postali građevinski giganti pa su hercegovački Srbi u jednom momentu držali u svojim rukama najveći dio građevinske operative u Kaliforniji. O njima je vladika Nikolaj, kada su gradili veličanstvenu Crkvu Svetog Stefana u Los Anđelesu, držeći im pohvalno slovo zapisao: „[…] Ide priča o njima da imaju toliko blaga koliko njihova Hercegovina kamena, i sad ga troše na dobrobit rodu svome”. Kada je došlo na red da se poruče ikone, zahtijevali su da ih radi, naravno ako je živ, onaj slikar koji je naslikao „Seobu Srba”, koju su gledali u svojoj mladosti na papirnim reprodukcijama što su se prodavale širom srpskih zemalja. Ime slikara nisu znali, ali za sliku jesu. Starog Paju Jovanovića, barda srpskog slikarstva, pronašli su u Beču i poručili ikone.
I na kraju, opet ću se dotaći američke popularne kulture. Kada sam prvi put samostalno, bez pratnje roditelja, sa svojim drugarima otišao u bioskop u Sarajevu, tamo sam gledao planetarni hit „Top Gun”, s Tomom Kruzom u glavnoj ulozi. Avion F-5, koji je glumio neprijateljske aeroplane, konstruisao je možda i najbolji američki avioinženjer svih vremena Veljko Gašić, rođen u Kaliforniji, ali porijeklom iz Popovog polja u Hercegovini. Pored konstruisanja aviona, Veljko je radio i imao zapaženu ulogu u američkom svemirskom programu „Apollo”, koji je Amerikance lansirao u svemir. Njegov otac Ilija napustio je Hercegovinu, ponajviše bježeći od blata koje su nekada u Popovu polju ostavljale periodične poplave. Veljko je umro lani u stotoj godini života i možda je njegovo proživljeno stoljeće najprikladniji simbol američkog uspjeha Hercegovaca koji su se hrabrošću i mukotrpnim radom uzdigli od blata do zvijezda.
Piše: Rade Likić
