Jedan duhovit pisac je zabilježio kako je na srpskom (a tu se ni hrvatski ni bosanski nipošto ne razlikuju) u kolokvijalnom tonu riječ „pjesnik” zapravo uvredljiva. Kad za nekog javno kažeš da je pjesnik, govoriš u stvari da je naivni idealista, da je budala, da je nesposoban za praktičan život, a da je i to što taj pjesnik piše nešto što takozvane obične ljude nipošto ne tangira.
Istovremeno, u istom takvom kolokvijalnom tonu, kad naš čovjek hoće da kaže da je neka šnicla ili neka torta neobično dobra, da je neki gol ili koš neobično lijep, reći će da je to „poezija”.
Rijetko se desi da neko u narodu bude prepoznat kao pjesnik, ali da to bude nešto za poštovanje i da stihovi tog čovjeka takozvanim običnim ljudima budu šifre vlastitih emotivnih stanja. Takav je pjesnik bio Duško Trifunović (1933–2006).
TEŠKA INDUSTRIJA
Duško Trifunović je rođen u Sijekovcu, u Posavini. To selo će skoro do njegovog šezdesetog rođendana biti najpoznatije upravo kao Trifunovićevo rodno mjesto. Njegovo rano djetinjstvo, one poslovične formativne godine, provodi u paklu Drugog svjetskog rata. Prve poratne godine, godine „obnove i izgradnje”, obilježavaju njegovu omladinsku dob. Famozne radne akcije, na kojima su se gradile pruge Brčko–Banovići i Šamac–Sarajevo, dešavaju se dobrim dijelom u njegovom (širem) zavičaju. To je vrijeme kada postoje fama i prestiž oko bivanja fizičkim radnikom i proleterom; uostalom, „najveći sin naših naroda i narodnosti” bio je bravar. U godinama rane mladosti, Duško Trifunović svoju budućnost vidi upravo u domenu „teške industrije”. Ipak, kako to biva, bio je jedan od onih verbalno vještih ljudi, znao je da priča i pripovijeda, bio je neko koga su ljudi voljeli da slušaju. U pismima koje je pisao drugovima iz vojske podsjećao ih je na zajedničke doživljaje, a oni su nekako u Duškovim opisima bivali ljepši, sugestivniji, čarobniji, pa čak i življi nego u stvarnosti. Pa u skladu s modom vremena, pošto svaka ozbiljna fabrika ima i svoj list, on postaje lokalni novinar. Takođe u skladu s epohom, svaka lokalna zajednica ima i dopisnike velikih listova iz glavnih gradova. Ali kada mu se otvore vrata sarajevskog „Oslobođenja”, on tu ne želi da bude dopisnik iz provincije, on želi da ide u Sarajevo. Kad dođe u Sarajevo, njegova „ofanziva šarma” počinje vrlo brzo da daje rezultate. S navršenih dvadeset i pet, objavljuje prvu knjigu „Zlatni kuršum”. Knjiga privlači veliku pažnju, ali pravi proboj počinje s Brankovom nagradom za poeziju, koju je dobio u Sremskim Karlovcima. Sarajevske novine objavljuju vijest: „Radnik pisac Duško Trifunović dobio Brankovu nagradu”. Decenijama kasnije, sam Trifunović se prisjećao kako je to bio prelomni momenat u njegovom pjesničkom životu: „I tada krene. Postao sam zvezda. Tako je bilo do 1966. godine. Kada god su kakvu priredbu otvarali, zvali su me. Kulturno-prosvjetna zajednica me uzela pod svoje. Svi, svi, svi. Čak su i u Akademiji nauka razmišljali o meni”. U tih sedam-osam godina, do godine u kojoj će napuniti trideset i tri, Duško Trifunović je, pored prvijenca, objavio još tri knjige. Kao pjesnik s četiri knjige, misli da nije fer da u javnosti još biva doživljavan kao mladi pisac: „Imao sam tada 33 godine! Recimo, znam šta je Aleksandar Makedonski uradio u to doba – već je bio umro. Znam i šta je Isus radio u 33 godini. Uostalom, i moj otac je umro u 33. godini. Na drugoj strani, gotovo me ubrajaju u klasike. Pričao sam o tome kako su o meni razgovarali i u Akademiji nauka… I ja se tu naljutim. Kako sam, onda, još uvek mladi pisac?!”
ŽIVOT I SUDBINA
Kao što studentsko iskustvo često završava profesorskim; kao što iskustvo sina biva eventualno prevaziđeno iskustvom očinstva, tako je i Duško Trifunović odlučio prestati da bude mladi pisac tako što je oko sebe okupio mlađe. Ti mlađi zvali su se Rajko Petrov Nogo, Abdulah Sidran, Stevan Tontić, Tomislav Obradović, Ahmed Muhamed Imamović, Josip Osti, Marko Vešović, Drago Jovanović, Radovan Karadžić, Avdo Mujkić, Ranko Risojević, Todor Dutina, Rade Budalić, Ljubica Ostojić, Ivan Kordić, Milan Nenadić, Branko Čučak, a on ih je kolektivno prozvao „sudbonosnim dječacima”. Njihovi kolektivni nastupi imaju popularnost koja graniči s estradnom. Na tom tragu, 1971. Duško Trifunović dobiva ponudu da se zaposli na novouspostavljenoj Televiziji Sarajevo. Iz današnje perspektive, jasno je da i uspostavljanje Televizije Sarajevo spada u ojačavanje pozicije Bosne i Hercegovine unutar nove pseudokonfederalne jugoslovenske savezne strukture. Od početka sedamdesetih do kraja osamdesetih, traje petnaest-dvadeset godina, koje se danas konsenzusom doživljavaju kao „zlatno doba Sarajeva”, vrijeme kad je KK „Bosna” košarkaški šampion Evrope, kad se u Sarajevu odigravaju 14. Zimske olimpijske igre, kad Kusturica snima svoje prve filmove, kad jugoslovenskom popularnom muzikom haraju Bijelo dugme, Crvena jabuka, Plavi orkestar, Zabranjeno pušenje, Zdravko Čolić, a u središtu tog kulturnog uspona je – Duško Trifunović. Njegove stihove pjevaju Željko Bebek, Seid Memić Vajta, Jadranka Stojaković, Neda Ukraden i mnogi drugi, a sam Duško Trifunović je svojevrstan selebriti programa za djecu i omladinu. Na vrhuncu slave Mersada Berbera kao slikara, Duško Trifunović i on združuju likovnu i pjesničku umjetnost kroz projekat „Tempo Secondo”. Ta poezija se i danas čita skoro proročanski:
Sve o životu kad se sazna
ostane samo zločin i kazna
i samoobmana – ima pravde
i samoodbrana – nisam odavde!
Jer moja duša jasno poima
da je najteže među svojima
a duše samo toliko ima
koliko deliš s dušmanima.
Ako postoji pjesnički i kulturni simbol tog Sarajeva na vrhuncu svoje urbane ekspanzije, to je bio Duško Trifunović u prvoj polovini svojih pedesetih, što bi se reklo, u najboljim godinama. Uostalom, nije slučajno da upravo 1991. godine izlaze „Izabrana djela” Duška Trifunovića u pet tomova.
PANONSKI MORNAR
Godina 1991, rat u Hrvatskoj već traje, a u Bosni se svi, pa i Duško Trifunović, nadaju da je „to kod nas nemoguće”. S proljeća 1992, jedan od prvih ratnih zločina zbiva se baš u Trifunovićevom rodnom Sijekovcu. Ovako se on koju godinu poslije 1992. prisjećao početka rata: „Zaratilo se. Moja majka koja ima 83 godine živi u Brodu, a ja sam u Sarajevu. Ja joj svaki dan telefoniram. Brod već gori, pucaju stakla. Pitam je: ‘Mama, pucaju li?’ ‘Malo, sine, malo. Nemoj se ti sikirati ništa.’ ‘Znam da malo pucaju, ali koliko pucaju, kako pucaju, na koga pucaju?’ ‘Ne pucaju na nas. Ali, čuje se. Bogami, pucaju.’ Pa kažem: ‘Otprilike, koliko pucaju?’ ‘Pa, kako da ti kažem, onako kao kada Zvijezda pobjedi.’ Eto, moja majka je čula za Zvezdu, i to joj bude i mera, mera za rat.”
Prvih dana rata, Trifunović ostaje u Sarajevu, ali malo prije nego se obruč zatvori – on odlazi u Novi Sad. Kao što ga je Brankova nagrada kanonizovala, tako mu je sada Novi Sad možda i spasio život. Vrata mu isprva ne otvaraju institucije, nego prijateljske veze, prvenstveno s vlasnikom privatne Izdavačke kuće „Prometej” – Zoranom Kolundžijom. I dok mnogi od njegovih „sudbonosnih dječaka” postaju politički relevantni, Duško Trifunović biva i ostaje samo – pjesnik. Od sarajevskog klasika, isprva postaje skoro pa beskućnik. Postoji ona polulegenda da je jedno vrijeme živio u vozu Beograd–Bar. Bilo kako bilo, kako su godine prolazile, stvorio je novi život u Novom Sadu, život koji nije bio kopija onog sarajevskog, ali život koji je trajao dovoljno dugo da se iznova ukorijeni. Umro je 2006. Pamte ga danas institucionalno skoro svi njegovi zavičaji. Takođe, mada s Banjom Lukom i nije imao neku posebnu vezu i Banja Luka ima jednu lijepu ulicu koja se zove njegovim imenom. Današnje Sarajevo možda i ponajmanje, ali, eto, drukčije je u Istočnom Sarajevu. Ali i u Sarajevu, kao i svuda gdje se ovaj jezik pjeva i govori, stihovi Duška Trifunovića pjevaju se i citiraju, a da se često i ne zna da su njegovi.
Broj njegovih pjesama mjeri se u stotinama. U možda i zadnjoj, nezaboravno je poručio:
Hvala što si došla,
ostani još malo
samo da se setim
zašto sam te zvao.
Ima nečeg prepoznatljivo trifunovićevskog u ovoj anegdotalnoj situaciji, svakom poznatoj, a koja je opet nalik na onu čuvenu Avgustinovu definiciju vremena („Ako me ne pitaš šta je, znam, ako me pitaš, ne znam”). A ako bismo anegdotalno definisali našu epohu, to je epoha koju su poetski najtačnije ispratili stihovi Duška Trifunovića.
Tekst objavljen u štampanom izdanju magazina “The Srpska Times” na srpskom jeziku.
Piše: Muharem Bazdulj
