U Hercegovini otkad je svijeta i vijeka talentovan čovjek od nauke, sporta ili umjetnosti nikada nije dobio zasluženo priznanje nego je uvijek smatran čudnim i zaluđenim tamo nekakvim naukama, molerajem i zaludnim pisanijama od kojih nema nikakve koristi. Takve ljude su naročito izbjegavali predstavnici privrede i politike, jer evo ga opet traži finansijsku pomoć za štampanje nekakvih beskorisnih pisanija i žvrljotina ili ište kakvu stipendiju.
Nasuprot tome, ako bi ko od hercegovačke djece uspio na strani, najbolje u velikom Beogradu, ali se ni Sarajevu ne bi gledalo u zube, svako bi, a pogotovo političari i privrednici, sebi pripisao djelić zasluga za njegove visoke domete govoreći rečenice tipa „Ja sam mu ćaću zaposlio“ ili „Ja mu dadoh stipendiju“, taman kao da su davali iz svoga džepa i zapošljavali na svojoj đedovini.
Nigdje kao u Hercegovini nećete naći pojavu da ljudi toliko vole i hvale svoj zavičaj, a jedva čekaju da odu iz njega. Hercegovci su najljepši, najpametniji, pričaju najčistiji jezik, baci ih na glavu dočekaće se na noge, sve su to epiteti koje će svaki Hercegovac u društvi ljudi iz drugih regija rado naglasiti.
U neku ruku i jesu u pravu, Hercegovina jeste na neki način bila izolovana. Skrivena zbog svog geografskog položaja, planinskih i brdskih utočišta, u njoj sultan sa Bosfora jeste nominalno imao vlast, ali ona nikad iskazivana svom silinom tiranije. Siromašna u resursima, Turcima je uvijek bilo korisnije da je Hercegovina mirna, jer ako ih stegneš, eto ti bune, a bune u Hercegovini je teško gušiti, to su Turci dobro osjetili pred kraj svoje vladavine. I tako, u Hercegovini živi narod koji tu ima duboke korijene. Tradicija je jaka, istorijsko predanje još jače. Hercegovci, oni istočni, uglavnom su bili stočari.
Poljoprivredom su se bavili malo, tek za svoje potrebe. I dok zemljoradnik obrađujući svoju njivu, okupan znojem, sa zemlje samo diže pogled ka nebu da osmotri oblak, koji možda nosi nasušno potrebne kapi kiše ili strašnu pošast grada, dotle čoban stalno gleda prema horizontu pazeći svoje stado od vukova. Znači čobanu su vidici širi, oni ga opiju i na vuka zaboravi, pa stane maštati o junacima iz davno prohujalih bojeva. Ako zna guditi uz gusle, on počne stvarati u glavi kakav osmerac ili deseterac koji će naveče, posle objeda i uz vatru sa ognjišta deklamovati ukućanima. Tako se tokom mnogih generacija stvarala osebujna svijest prepuna lirike, epike i imaginacije. Takva svijest ostajala je zarobljena u krševitim vrletima, sve dok neko ne bi sišao do kakve varoši ili grada, stekao veći imetak, a onda bi u tim uslovima boljeg i lakšeg života ona naprosto kroz njegovo potomstvo bljesnula poput munje.
Mostar, taj srpski Monparnas, bio je u svoje zlatno doba mjesto gdje su ljudski talenti mogli procvjetati. Snažan umjetnički i nacionalni pokret bujao je u tom gradu. Tu su prve stihove napisali i Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Svetozar Ćorović, Osman Đikić i mnogi drugi čiji su stihovi ušli u sam vrh srpske lirike.
U Sarajevu je Hercegovac Nikola Kašiković osnovao legendarni književni časopis „Bosansku vilu“. U Šibeniku na obali Jadrana, Jovan Bovan utemeljio je prvu školu na slovenskom jeziku u istoriji Dalmacije. A šta bi danas bila Vojvodina da njene dvije najpoznatije porodice, Dunđerski i Stratimirovići, nisu napustili kameniti zavičaj i naselili se u panonskoj ravnici.
Teško da bi Nebojša Glogovac postao takvo glumačko ime da se kao dijete nije odselio u Pančevo nadomak Beograda. Isti slučaj je sa Draganom Bjelogrlićem, Nikolom Kojom, Branimirom Brstinom, Borisom Komnenićem, Nebojšom Kundačinom, Rašom Bukvićem…
Teško da bi takve muzičke karijere imali Zdravko Čolić, Vlada Divljan, Brano Likić, Branko Đurić-Đuro, Dejan Cukić… Da se njihovi roditelji nisu odselili trbuhom za kruhom.
Teško da bi velike sportske uspjehe dostigli Dražen Petrović, Dejan Bodiroga, Predrag Danilović, Tijana Bošković da su svoj talenat brusili u Hercegovini.
Hercegovina je dugo bila genetski i demografski rezervoar srpskih zemalja.
Danas, međutim, nije tako. Mala i ratom unazađena, ova slavna istorijska regija na rubu je demografskog kolapsa. Sela opustjela, privreda na koljenima, iz Hercegovine odlazi mnogo više izdanaka nego što se rađa. Kao da nam je i talenat presušio. Biće da je pomalo i do novog vremena, gdje se duhovno povuklo pred materijalnim. Nema više ni čobana koji gledaju u daljinu i nebo i šire svoje vidike.
Za utjehu, ostaje samo nada da će opet nekada bljesnuti hercegovački duh i svojim sjajem obasjati daleke horizonte.
Piše: Rade Likić