Fraza cancel culture, koja se kod nas isprva bukvalno prevodila kao „kensel kultura”, da bi se nakon nekog vremena ustalila varijanta „kultura ukidanja”, u javnosti se počinje pojavljivati sredinom druge decenije dvadeset i prvog vijeka, odnosno prije osam-devet godina. Danas nam se čini da ona postoji mnogo duže i često nam nije jasno kako je postojao svijet u kojem nije postojalo ime za takvu praksu. Ipak, ni sama fraza nije zaživjela preko noći. Širu popularnost ona je stekla tek 2019. godine.
Već četiri-pet godina, dakle, skoro da nema dana ili nedjelje da neka varijanta „kulture ukidanja” ne postane medijska tema. Meta su joj uglavnom poznate ličnosti, uglavnom iz umjetničkog i akademskog svijeta. I cijela praksa se ne smiruje niti ublažava, nego zapravo pokazuje elemente eskalacije. Iz eksjugoslovenske ili bosanskohercegovačke perspektive, zanimljivo je posmatrati kako neki globalni fenomeni znaju da imaju ovdašnje ishodište.
Jedan od prvih pisaca koga su u pojednim sredinama pokušavali „kanselovati” bio je austrijski autor Peter Handke. Iako je uvijek bio konfliktna priroda, ipak je on još od početka sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, odnosno od svojih ranih tridesetih, globalno doživljavan kao klasik. Jer onomad svi ti „skandali” kao da su u nekoj mjeri potpomagali njegovu popularnost. Stvar se mijenja kad on početkom 1996. objavljuje putopis iz Srbije u kojem kritikuje crno-bijelo medijsko izvještavanje iz ratova koji su pratili raspad Jugoslavije. Tu je on napravio najmanje dva rizična poteza: suprotstavio se pseudomoralnom konsenzusu praktično cijele njemačke javnosti i personalno se zamjerio mnogim uticajnim medijskim figurama koje je direktno „prozivao”. Iako doživljava brojne napade, ipak iza njega čvrsto stoje i njegov moćni izdavač i praktično sva pozorišta s kojima sarađuje.
Kako su godine prolazile, nije sve ostalo isto. Nastavljajući pisanje na „srpsku temu”, Handke je sve više podizao ulog, kako se to kaže, čemu je vrhunac vjerovatno bilo prisustvo na sahrani Slobodana Miloševića. Ono što tada Handke doživljava već spada u klasičnu „kulturu ukidanja”, makar se tada termin i nije koristio. Pozorišta koja su već naručila njegove tekstove odustaju od premijera, oduzimaju mu se već dodijeljne književne nagrade, a iz političkih razloga. Moglo je izgledati da će, eto, u poznim godinama Handke ostati uskraćen za zasluženo mjesto u istoriji kulture i književnosti, a onda se desila Nobelova nagrada. Ta vijest je izazvala „buku i bijes” velike kamarile samozvanih „moralnih sudija”, ali uzalud. Pokazalo se da se i „kultura otkazivanja” može pobijediti.
Od prije nekoliko posljednjih mjeseci, međutim, mogli bismo reći da je Handke imao sreće jer se njegovo inokosno mišljenje ticalo jednog rata koji, vidimo to danas, ipak nije bio toliko polarizirajuće pitanje u zapadnim javnostima kao neki drugi svjetski sukobi. Najnovija eskalacija izraelsko-palestinskog sukoba započeta u oktobru 2023. vitalizirala je „kulturu ukidanja” kao nikad prije.
Nekoliko nedjelja prije početka Sajma knjiga u Frankfurtu, saopšteno je da je uglednu nagradu „LiBeraturpreis”, koja se u Njemačkoj tradicionalno dodjeljuje autorkama iz zemalja u razvoju, ove godine dobila palestinska spisateljica Adanija Šibli. Svečana dodjela bila je predviđena za sredinu oktobra, ali organizator je otkazao događaj. Tema romana, koliko god bila dokumentarno potkovana, o zločinu Izraelaca nad palestinskim civilima sredinom dvadesetog vijeka, odjednom više nije bila politički korektna.
Nakon toga uslijedio je cijeli niz srodnih situacija, od kojih se jedna ponovo ticala tzv. naših prostora, pošto se u njenom središtu našao slovenački filozof Slavoj Žižek odnosno njegov govor na pomenutom Sajmu knjiga u Frankfurtu.
Naposljetku, na samom kraju godine, sve je došlo do nivoa karikature. Naime, Maši Gesen je bila dodijeljena nagrada „Hana Arent”. Govorim o Maši Gesen u ženskom rodu, što je možda samo po sebi malo politički nekorektno, jer se ona izjašnjava kao nebinarna osoba. Osoba koja je Jevrejka, čiji je djed ubijen u holokaustu, poznata kao jedan od najvećih kritičara Putina i ruske politike, usporedila je u jednom svom publicističkom tekstu izbjegličke logore u Gazi s nacističkim koncentracionim logorima. To je bilo dovoljno da se zabrani svečana dodjela nagrade. U jedva dva mjeseca, njemačka opsesija odbranom Izraela prešla je put od „ukidanja” jedne palestinske do „ukidanja” jedne jevrejske autorke. Nema dalje.
Piše: Muharem Bazdulj
