Ako želi da napravi uspješnu tranziciju prema budućnosti, svaka institucija mora da se pomalo bavi i predviđanjem. Ako postavimo pitanje zašto nam treba škola, ne treba da dobijemo samo odgovor da je škola prihvatilište za djecu dok su roditelji na poslu (i dok ne mogu učiti sa njima), niti da je škola jedino mjesto gdje se stiču znanja, sistemski organizovana i u skladu sa razvojnim potrebama djece i mladih.
Svaki odlazak u inostranstvo, po pravilu osoba mlađe životne dobi, ne može se nadoknaditi, čak ni novim rođenjem. U odnosu na nekadašnje migracije, sada se osobe često opredjeljuju za trajni ostanak u inostranstvu, tako da druge, treće i kasnije generacije neće imati posebno čvrstu vezu sa domovinom osobe od koje su potekli, osim možda u slanju doznaka. Ne treba nijednog pojedinca kriviti ni optuživati zbog želje da traži svoju sreću na drugim prostorima, samo je neophodno imati na umu dvije stvari: zašto nam ljudi odlaze (šta uraditi da taj trend ne bude izražen ili da se smanji) i da li će (ili već jesu) i naši prostori biti obećana zemlja za neke druge osobe iz dalekih, siromašnijih prostora/zemalja (kako će se asimilirati kod nas).
Svakodnevno čujemo kako nam primanja rastu, kao što rastu i cijene. Svakodnevno nas obavještavaju o političkim situacijama i previranjima od kojih se normalnom čovjeku diže želudac, što i jeste najneposredniji uzrok odlazaka mladih van zemlje. Spinovanje u javnom prostoru, toksičnost većine portala i društvenih mreža, ekstremno bogaćenje pojedinaca, uzevši sve to u obzir lako je razumjeti svaku mladu osobu koja želi da iskoristi svoje pravo na izbor i zalupi vrata.
Svaki taj pojedinac koji se opredijeli da ode „preko grane“, iščupa svoj korijen i presadi ga na neko drugo mjesto. Sudeći po broju povrataka, očigledno se korijeni dobro primaju, nevezano da li je dobar pelcer ili zemlja u koju se sade. Taj korijen čine sva znanja, vještine i navike, kao i sposobnosti, među kojima je i sposobnost prilagođavanja novim situacijama. Mnogo toga nosimo iz porodice: navike, strahove, uvjerenja, sistem vrijednosti, modele ponašanja i drugo, ali i stičemo tokom obrazovanja. Ne treba za sve loše kriviti naše roditelje, jer da su bolje znali oni bi onda bolje i radili, samo treba imati na umu da treba napustiti praksu i ponavljanje nečega što smo detektovali kao neispravno. Drugačije rečeno, ako smo mi dobijali ponekad ćušku od roditelja, ne treba da i mi na takav način gradimo svoj autoritet pred djecom.
Kažu da je nekada davno učitelj imao legitimno pravo da udari prutom učenika, što bismo mogli nazvati i produženim roditeljskim pravom uvriježenim u to doba. Stotinjak godina poslije, jasno je da je ta praksa napuštena, pa se onda može postaviti pitanje šta će biti za sto godina, možda i manje. Ovako kao danas, sigurno ništa neće biti, promjene su učestale i ubrzane.
Koliko nam je škola napredovala od momenta kada su učitelji mogli primjenjivati metode vaspitanja fizičkom silom do danas? Tabla, kreda, stolovi, stolice, sve je tu, kao i dominantno frontalni stil podučavanja. Tu su i učitelj/ica, đaci, direktor, ali i roditelji, sa prilično izmijenjenom ulogom nego ranije. U stvari, jedino su roditelji pretrpjeli veliku promjenu u svom položaju u školi. Dobili su pravo glasa i mišljenja o svemu što se u školi dešava. Demokratski, može se reći. Ovo se smatra korakom naprijed u razvoju obrazovanja i mogao bi da bude, kada bi svi akteri u obrazovanju imali svijest o tome da treba da grade partnerske odnose, a ne da se postavljaju u uloge suprotstavljenih strana. Ovaj partnerski odnos dodatno ugrožava trend dron roditeljstva (raniji naziv helikopter roditeljstvo) kojeg karakteriše pretjerano zaštitnički stil roditeljstva. Uz ovakav stil djeca teže razvijaju socioemocionalne kompetencije, teže se osamostaljuju, preferiraju zadržavanje u zoni komfora i u životu očekuju stalno doživljavanje ugodnosti. Izdržavanje neprijatnosti, istrajnost u radu, suočavanje sa porazima i neuspjesima za ovu djecu su mnogo stresnije situacije, nego za njihove vršnjake, koji odrastaju uz roditelje koji preferiraju autoritativan i demokratski stil roditeljstva (jasno postavljene granice, toplina i osjećaj sigurnosti).
Ne postoji puno profesija (osim možda fudbala) gdje svi koji su na bilo koji način uključeni u vaspitno-obrazovni proces znaju i kritikuju one koji su nosioci tog procesa i njihov rad. Za profesiju prosvjetnog radnika se kaže da spada u najstresnije profesije. Zasigurno. Sa jedne strane, učiteljima, nastavnicima i profesorima se konstantno povećavaju zahtjevi po pitanju širenja nastavnog plana i programa, novih lekcija, kontinuiranog i često nerazumnog izvještavanja i popunjavanja raznih matrica. Naši nastavnici i učitelji u posljednjim istraživanjima ukazuju na to da su im administrativni poslovi na prvom mjestu liste stresogenih faktora, dok sigurno drugo mjesto zauzimaju zahtjevi donosilaca odluka u obrazovanju. S druge strane, svake godine u osnovne škole dolaze neki novi klinci, sa specifičnostima u razvoju, veseliji, življi, sa problemčićima u pažnji i koncentraciji i to ne zato što imaju neke razvojne poteškoće, već zbog stila života (od ranog djetinjstva izloženi digitalnim uređajima). Transparentnost rada prosvjetnih radnika svakako je jedan od faktora zbog kojeg su često na meti kritika i onih koji se razumiju u obrazovanje i onih koji svoje razumijevanje podrazumijevaju, jer su, pobogu, i oni išli u školu. Ovakvi stavovi pojeftinjuju vrijednost obrazovanja i rada prosvjetnog radnika.
Kako ocijeniti kvalitet obrazovnog procesa, odnosno rada jednog nastavnika? Osim po kvalitetu znanja koja stiču njihovi učenici, kriterijum treba da budu i razvijene kompetencije važne u 21. vijeku. Pojavom tutorijala na YouTube-u, različitih edukativnih internet stranica i vještačke inteligencije (odnosno ChatGPT-a), kao i drugih alternativnih načina za sticanje znanja, školi prijeti izumiranje u ovom obliku. Postaće vrlo brzo bespredmetno pratiti dijelove nastavnog plana i programa, jer učenici (ko je rekao, i roditelji) žele da vide smisao u svom naporu za učenje. Sigurno da su učenici svih trijada prilično digitalno opismenjeni prije dolaska u učionicu, i informacije koje dobijaju u školi putem lekcija iz knjiga su im dostupnije na drugi način i provjerljivije („up to date“). Danas, vjerovatno i sutra, bilo šta što radimo mora imati smisao i biti zanimljivo, pa čak i ako je obavezno.
Vjerovati da će osnovna škola, ovako organizovana, biti uvijek obavezna je zabluda. Pitanje je momenta kada će se moći dobijati potvrde da je dijete pohađalo školu kod roditelja ili da je uspješno položilo predmete iz xy razreda, a da nije ušlo u učionicu. Društvo i tržište vapi za mladima zato što nedostaju, a formalno obrazovanje postaje sve manje bitno. Ono što je bitno, osobe koje dobijaju posao (kako ovdje tako i u inostranstvu) posjeduju potrebne minimume formalnog znanja i potrebne kapacitete za usvajanje novih znanja.
Vaspitno-obrazovni sistem Republike Srpske 2007. i 2018. godine učestvovao je sa ostalim vaspitno-obrazovnim sistemima u Bosni i Hercegovini, na dva međunarodna testiranja, TIMSS 2007 i PISA 2018. Na oba testiranja učestovali su učenici i učenice uzrasta 14 i 15 godina. Ovakva testiranja su prilika da se izmjeri uspješnost jednog obrazovnog sistema u razvoju funkcionalnih znanja u različitim područjima podučavanja. I nećemo se baviti položajem u tabeli, već potezima koji su provedeni nakon što su rezultati stigli. Kada dijete ode na neko takmičenje, pa ne uspije da postigne neki ozbiljniji rezultat, često ga tješe sa rečenicom: „Važno je učestvovati.“’ Nakon ova dva testiranja nije se čula ta rečenica, a s obzirom na položaj Bosne i Hercegovine i njenih 12 obrazovnih sistema, i te kako je trebalo da se čuje. Trebalo je da se čuje i u Republici Srpskoj. I ne samo da se čuje, nego da se dobijeni rezultati iskoriste u svrhu radikalnijih promjena, da ne kažem reformi. Dobijeni rezultati su ukazali na nedostatak funkcionalnih znanja kod naših mladih, koji završavaju ili su završili osnovnu školu. Znam, sada se kod nešto informisanijih čitalaca, koji prate dešavanja u našem obrazovanju, može javiti ljutnja na ovu konstataciju, jer je vaspitno-obrazovni sistem u Republici Srpskoj imao nekoliko reformskih procesa. Ja ću samo reći, te procese smo zvali reforme, ali oni nisu bili ni R od reformi. Zadatak reforme jeste da poboljša opšte stanje u društvu ili njegovom segmentu (u našem slučaju obrazovanju). Ona takođe podrazumijeva znatnije preoblikovanje neke strukture (sistema, organizacije), radi poboljšanja rada i modernizacije. E sada ja vas pitam jesmo li znatnije preoblikovali išta u našem obrazovnom sistemu? Nismo, samo smo krpili, izbacivali i ubacivali sadržaje, bez reda i mjere, bez jasno postavljenog okvira, bez cilja kojem težimo. Ishode učenja i rezultate koje želimo da vidimo i koji nam ukazuju na nivoe stečenih znanja zadržali smo dominantno na najnižim nivoima pamćenja i prepričavanja, sa pojedinim izuzecima, kada se od učenika očekuje da znaju da primijene naučeno, ali u sličnom ili istom kontekstu, nikako u nekom novom.
Ako želi da napravi uspješnu tranziciju prema budućnosti, svaka institucija mora da se pomalo bavi i predviđanjem. Ako postavimo pitanje zašto nam treba škola, ne treba da dobijemo samo odgovor da je škola prihvatilište za djecu dok su roditelji na poslu (i dok ne mogu učiti sa njima), niti da je škola jedino mjesto gdje se stiču znanja, sistemski organizovana i u skladu sa razvojnim potrebama djece i mladih. Nesporno je da dobar dio navika, uvjerenja, modela ponašanja steknemo u školi i nosimo ih kroz svoj život, tako da, samim tim, uloga učitelja nije zanemariva. To i dalje ne znači da tradicionalna škola ima zacementirano mjesto i u budućnosti, ali ovo potonje može predstavljati solidnu osnovu za obezbjeđivanje tog mjesta. Formalno znanje će se uvijek cijeniti, ali neće predstavljati jedinu bitnu stvar koju treba ponijeti nakon završene škole.
Radimo zato što moramo, da se ostvarimo i da obezbijedimo sredstva za život. Svako ko radi pet i više godina, primijetiće promjene na svom radnom mjestu, kao i generalno promjene unutar institucije gdje radi. Svjedoci smo i gašenja određenih firmi i biznisa, jer su izgubili utakmicu sa drugima. Škola ne treba da misli da ima monopol na znanje, jer ga često i nema. Ako bi budući hirurg čekao da ga nauče „u školi“ kako da izvodi zahvate na moderan način, nikad ih ne bi ni stigao izvesti. Izrazi „škola“ i „moderno“ prosto ne idu zajedno: u školi postoje udžbenici koji zastare i prije njihovog objavljivanja.
To sve ne znači da će škola nužno izgubiti tržišnu utakmicu za sticanje znanja od YouTube-a, ChatGPT-a ili drugih sličnih audio-vizuelnih platformi. Progres je djelo nezadovoljnih, a moglo bi se reći i onih koji nemaju idealne uslove. Teško da bi Novak Đoković bio ovo što jeste da nije trenirao u praznom bazenu, jer su ga takvi skromni uslovi učinili upornim i istrajnim, kao što bi teško ostao dugo na vrhu da nije nalazio nove načine da pobijedi konkurenciju. Ti novi načini su predstavljali konstantno praćenje sebe, svoje forme i igre, te mijenjanje članova tima u skladu sa potrebama. I proces usvajanja znanja i vještina nije jedinstven za svako dijete, pa zato obrazovanje poznaje individualizaciju nastavnog procesa, koja je upravo usmjerena na praćenje razvoja svakog djeteta i njegovih potreba. Ona je u ovakvom obrazovnom sistemu, kakav imamo, nemoguća misija. I nije do nastavnika, već do obrazovne politike. Ako nemamo mogućnost da u toku obrazovanja svako dijete dobije priliku da razvija svoju ličnost, svoje sposobnosti na adekvatan način, onda imamo obrazovanje koje nije po mjeri djeteta, nego je svrha samom sebi.
U konstantnoj promjeni treba tražiti način kako opravdati povjerenje i društvenu ulogu koju škola ima, a to je da bude opšteprihvaćena kao takva, ne samo zbog svoje zakonske obaveznosti, već zbog produkta koji izbacuje. To treba da budu mlade osobe spremne za sticanje drugih znanja, da nauče promišljati i kritički se osvrtati na sebe i okolinu, da budu prijatne i da imaju osnovna znanja koja se odnose na komunikacijske vještine, da budu „plodno tlo“ na koem će se moći zasijati nova znanja. Ovo znači da se u školi, pored formalnih znanja, moraju razvijati socio-emocionalne kompetencije, kritičko i kreativno mišljenje, digitalne kompetencije, odgovoran odnos prema radu i obavezama, prema zdravlju i okolini. Sve vrijeme dok ovo nabrajam u glavi mi se vrti misao, kako bi neko ko kreira obrazovnu politiku mogao ovo da pročita, pa našoj djeci, pored obaveznih 12 do 16 predmeta u višim razredima osnovne škole, nametne još jedno dva ili tri, u cilju razvoja prethodno navedenih kompetencija, jer to je bio jedan od principa „reformskih procesa“ do sada. Jasno je da ne mogu baš svi svršeni osnovci postati najbolja verzija sebe, mnogi će to postati kasnije, ali bi bilo dobro da ponesu prijatne uspomene iz tog dijela svog obrazovanja i pokoja znanja koja će da im posluže u životu.
Škola ima zadatak koji nije lagan: da bude korisna, ali i zanimljiva. Ne bismo smjeli postaviti dogmatsku tvrdnju iz naslova ako imamo ambiciju, kao pojedinac, da budemo bolji, a kamoli kada je u pitanju ustanova, odnosno sistem. Traženje novih rješenja i načina za obrazovanje mladih i prilagođavanje prema budućnosti je izazovno, ali ujedno i zanimljivo. Nagrada će biti zadovoljnije društvo, kao i izvjesno ljepši ambijent iz kojeg niko ne želi da ide. Tada će se pojaviti problem jednostavne asimilacije onih koji nam dođu, ali to su „slatke muke“. Do tada ćemo da slušamo odgovore na kritike u stilu „mi to tako radimo“.
Piše: Ivana Zečević, redovna profesorica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci
Tekst objavljen u štampanom izdanju magazina “The Srpska Times” na srpskom jeziku.
Foto: The Srpska Times
