„Potrebno je da kreativniji politički elementi, kojih ima u svim mejnstrim strankama, ali i mimo stranaka, počnu malo da se mrdaju. Pet pametnih i dobronamjernih političara sa svih relevantnih strana u BiH, kao i pet stranaca koji imaju relevantan uticaj, znanje i želju da promijene paradigmu u BiH, mogli bi u narednih pet godina da iz temelja promijene odnose u BiH“, rekao je u intervjuu za „The Srpska Times“ Milko Grmuša, potpredsjednik Partije demokratskog progresa.
U Bosni i Hercegovini politička kriza je, praktično, permanentno stanje. Po Vama, zašto je to tako?
– Pored istorijskih razloga koji su manje-više svima dobro poznati, ukazao bih na jednu činjenicu za koju nisam primijetio da je predmet analiza u javnosti. Naime, negdje početkom 2000. godine u BiH je, nakon dugo vremena, stvoren relativno snažan politički i društveni konsenzus da BiH, zajedno s ostalim zemljama regije, treba da postane član Evropske unije. To opredjeljenje je jedna od rijetkih stvari koja nije nametnuta spolja – većina Srba, Bošnjaka i Hrvata iskreno je vidjela članstvo u EU kao sjajnu šansu da se na ovim prostorima stvore realni preduslovi za dugotrajan mir i društveni napredak. Politički akteri su takođe prihvatili ovaj cilj i bili su nekako svi svjesni da će svi morati da naprave neke teške ustupke da BiH postane punopravan član EU. Za Srbe je to značilo da će doći do izvjesne redukcije dejtonske autonomije, za Bošnjake da će morati prihvatiti da je Republika Srpska zacementirana kategorija, a za Hrvate da definitivno neće biti ništa od trećeg entiteta.
Na Solunskom samitu 2003. godine EU i njene najvažnije članice (Njemačka, Francuska i Velika Britanija) obećale su svim državama u regiji da će u dogledno vrijeme postati punopravni članovi EU. To je svim zemljama u regiji, uključujući i BiH, dalo motiv da pređu preko teškog bremena prošlosti, intenziviraju međusobnu političku, ekonomsku i kulturnu saradnju i pristupe sistemskim unutrašnjim reformama.
Ipak, nedugo nakon toga, EU je primila u svoje članstvo sve zemlje sem BiH, Albanije, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Albanije, iako, objektivno, nove države-članice nisu ispunjavale sve kriterijume za ulazak u EU. Dakle, jasno je da je bila riječ o tome da se neke države prime, a neke ne – samo i isključivo iz političkih razloga.
Od tog trenutka u BiH više ne postoji tzv. „briselski konsenzus“, a onaj prethodni, dejtonski, grubo je narušen brojnim ustavnim promjenama u BiH, koje su ili nametane od strane visokih predstavnika ili su usvajane od strane domaćih političkih aktera u dobroj vjeri da to znači približavanje ka EU. Dakle, mi smo u BiH u međuvremenu izgubili osnovu na kojoj naš politički sistem funkcioniše, odnosno došlo je do raskida novog, briselskog političkog ugovora, pri čemu je onaj prethodni, dejtonski politički ugovor pomenutim izmjenama postao neefikasan.
Riječju, EU nas je prevarila. Predsjednik Makron je prije nekoliko godina u Beogradu jasno i direktno poručio da zemlje regije neće ući u EU sve dok se sama EU ne reformiše unutra, taman da sve moguće uslove mi ovdje ispunimo. Dakle, nije do nas, sad je do EU.
No, budući da je trajno raskinut politički ugovor koji je u BiH donesen prije 20 godina, pri čemu su unutrašnji faktori u BiH svojevoljno prihvatili taj ugovor, a EU ga raskinula, mi sad zaista imamo izuzetno ozbiljnu sistemsku krizu, čiji generatori, u osnovi, ne mogu da se podvode pod ona popularna obrazloženja u vidu dnevnih političkih prepucavanja. Problem je zaista kompleksan.
Kako vidite rješenje tog problema i da li uopšte postoji?
– Kao pravniku, meni je potpuno jasno da u BiH mora da se kreira novi politički konsenzus, odnosno načini novi bazični ugovor svih relevantnih aktera. Naravno, mislim na sporazum i balans nacionalnih politika Bošnjaka, Hrvata i Srba, uvažavajući i sve ostale interese i vodeći računa o individualnim ljudskim pravima i slobodama. Ovaj put moramo biti svjesni da taj dogovor, sporazum i ugovor moramo da pravimo sami, bez asistencije bilo koga sa strane.
Osnova tog novog političkog ugovora u BiH, po meni, treba da budu sljedeći elementi: revitalizacija Dejtonskog mirovnog sporazuma i svih njegovih aneksa, pogotovo onih odredbi koje afirmišu ljudska prava i slobode, tržišnu privredu, slobodne i poštene izbore, snaženje institucija i jačanje njihovog demokratskog kapaciteta, kao i beskompromisno insistiranje na vladavini prava. Previše energije smo svi trošili oko borbe za prevlast entitetskih nad zajedničkim institucijama, i obrnuto. Premalo je računa vođeno o samom sadržaju u radu tih institucija. Ako neka institucija ne poštuje ili ismijava zakon, ako ona ne radi u interesu čovjeka, nego u interesu političara ili tajkuna – onda, po meni, nije važno da li je ona entitetska ili zajednička, ona je onda kriminogena i arhaična.
Da je više pažnje posvećeno implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma ka potrebama običnih ljudi, garantujem da polovinu postojećih problema u zemlji ne bismo danas imali.
Zato mislim da je važno da radimo u tom pravcu. To je prva stvar. Druga stvar je da shvatimo da je visoki predstavnik, odnosno OHR – zastario koncept. Svi to danas priznaju, tiho ili glasno. Venecijanska komisija je još 2005. godine navela da u civilizovanoj i pravnoj državi nema mjesta ulozi i ovlašćenjima visokog predstavnika. Smatram da odmah treba zatvoriti OHR, a da istovremeno snažimo prisustvo i partnerstvo s tijelima Savjeta Evrope, Evropske unije i, posebno važno, OSCE-om. Šta to konkretno znači? Da međunarodni intervencionizam izbacimo, a da u naš sistem na svim nivoima i u svim mehanizmima vlasti (pravosuđe, parlamenti, vlade) involviramo pomenute međunarodne institucije i tijela, primarno evropska, i to kao pomagače, stručne konsultante koji će pomagati implementaciji evropskih standarda u naš sistem na svim nivoima i snažno i glasno kritikovati sve loše prakse.
Naravno da je ideja da ti strani pomagači usmjere fokus ka reformama koje će najdirektnije biti u vezi s poboljšanjem životnog standarda građana, dok će ona politička pitanja koja opterećuju odnose otići ne u drugi, nego u peti plan. Na ovaj način mislim da možemo početi da vraćamo optimizam i vjeru naroda da institucije sistema rade u njegovu korist, a ne u korist političara i tajkuna.
Mislite li da je realno usvajanje tog novog „političkog ugovora“, kako ste ga nazvali?
– Nije nemoguće. U principu, ne brine me toliko što se na prvi pogled čini da je ovo utopija, nego to što nigdje nisam čuo ili pročitao da je neko u BiH govorio o nečemu ovakvom. Put od hiljadu milja počinje prvim korakom, no problem je što ovdje stojimo u mjestu, statiramo u kukuruzištu dok se svijet kreće.
Potrebno je da kreativniji politički elementi, kojih ima u svim mejnstrim strankama, ali i mimo stranaka, počnu malo da se mrdaju. Pet pametnih i dobronamjernih političara sa svih relevantnih strana u BiH, kao i pet stranaca koji imaju relevantan uticaj, znanje i želju da promijene paradigmu u BiH, mogli bi u narednih pet godina da iz temelja promijene odnose u BiH. Riječ je o formuli „5+5 u 5“, čiji je cilj da za pet godina BiH uradi sljedeću stvar. U redu, reforma pravosuđa, socijalnih fondova, upravnog sistema, obrazovanja i zdravstva je vrlo gadna stvar i bez svega toga – pa, biće nas nekako, ali to neće biti život dostojan čovjeka i najbolji će nastaviti napuštati zemlju. Da bismo to zaustavili, moramo ove promjene da uradimo. To je mnogo posla, a težak posao niko ne voli da radi. Ustavne nadležnosti nisu ništa drugo nego podjela posla. Dakle, umjesto što se svađamo ko će nešto da radi, a da pritom u stvarnosti niko ne radi ništa, ajde da poštujemo model koji već imamo u svom ustavu i neka svaki nivo vlasti uradi svoj dio posla.
BiH će opstati, entiteti će se uozbiljiti, kantoni u FBiH biće operativniji nego ikad, opštine i gradovi dobiće novu dimenziju.
Ne vidim šta bilo ko dobronamjeran može da ima protiv ovoga.
Za pet godina se vidimo u zemlji u kojoj stvari funkcionišu, gdje se zna ko šta radi, šta je nagrada, a šta kazna.
Priznaćete, kad imate trenutno praktično propao sistem, ovo je sjajan motiv za one koji nešto žele da promijene.
Tekst objavljen u štampanom izdanju magazina “The Srpska Times” na srpskom jeziku.
