„Samo da prođe kriza, pa ćemo onda…”
Kada bismo mogli izbrojati, možda neko i jeste, koliko puta smo odložili kafu s prijateljem, odlazak u bioskop, pozorište ili utakmicu, neko potencijalno zanimljivo putovanje, iz raznih razloga, ostali bismo zaprepašćeni koliko često odlažemo bilo kakvu situaciju koja bi nam vjerovatno bila ugodna. Još bismo ostali začuđeniji razlozima zbog kojih to radimo: nedostatak slobodnog vremena, unaprijed preuzete obaveze, nedostatak para, lijenost, konzumiranje sadržaja s interneta ili društvenih mreža koje izaziva još veću zavisnost… Prirodno stanje tijela je zadržavanje postojećeg stanja, recimo mirovanja.
Nebrojeno puta smo čuli ili konstatovali kako je skupo mlijeko, meso, osnovne životne namirnice, odjevni predmeti i obuća… Nema sumnje da jesu, kao što nema sumnje da je prilično nemoguće očekivati da će biti jeftiniji. Dakle, cijene ne miruju. U ogromnoj većini slučajeva, lična primanja ne prate adekvatno taj rast (inflaciju), ali ne vjerujem da se i smanjuju, bar nominalno. Realno, kupovna moć nam se povremeno smanjuje, što može izazvati tjeskobni osjećaj jer nam se umanjuje sloboda. Prvenstveno finansijska, ali od nje opšta sloboda i počinje.
U toj podijeljenosti između potreba i mogućnosti pobjeđuju naše želje, odnosno navike. Često ne radimo ono što nam prija, nego ono na šta smo navikli, što se negdje definiše kao ostanak u zoni komfora. Pomišljanje na pokretanje, na akciju u bilo kom pravcu često se završi na studentski način: „Počeću učiti od ponedjeljka”.
Veliki broj studenata možda ne počne učiti od ponedjeljka (prvog u mjesecu, po mogućnosti), ali većina nekada počne, jer mnogi uspješno završe svoje dodiplomsko obrazovanje. Teško da se iko poslije uspješnog završetka školovanja osjećao nezadovoljno, koliko god ono trajalo. Postavlja se pitanje zašto ne radimo stvari poslije kojih ćemo se osjećati zadovoljno? Recimo, da počnemo štediti? Odgovor je: zbog neizvjesnosti. Bilo kakva kriza generiše, između ostalog, neizvjesnost i „zatvaranje” prema bilo kakvom riziku. Zašto da štedim za budućnost kada ni sad nemam koliko bih želio/željela, šta ako izgubim ono što uložim, nije mi dovoljna zarada ako štedim na ovaj način, nisu mi dostupna sredstva ako mi zatrebaju; široka je lepeza razloga zbog kojih će pojedinac odložiti, a često nikad i ne donijeti odluku o štednji. Nema dovoljno sigurne i mirne luke za novčana sredstva koja bi pojedinca načinila bezbrižnim, pa ih odlučuje odmah i potrošiti. Jer je tako navikao, slično kao crveni jeleni u Šumavi nakon ukidanja „čelične zavjese”.
Nakon pitanja „zašto štediti” može se postaviti pitanje „zašto ne štediti” i „šta će se desiti ako ne štedim”. Odgovori će zavisiti od naših navika i uvjerenja, donekle i od iskustava. Ako su ona negativna, onda nam je lakše naći opravdanje da ne krećemo u akciju. Međutim, zanemarujemo činjenicu da život nije savršen, niti je „mirna luka”, posebno ne na ovim prostorima. Ne možemo onda imati ni savršena primanja, ni sad ni u budućnosti. Sigurnost je jedino u tome da je sve neizvjesno i da postoji rizik, čega su najviše svjesni (i svjesno ga prihvataju) kladioničari. S druge strane, „bukmejkeri” su sigurni (i očigledno su u pravu) da će uvijek postojati dovoljan broj kladioničara od kojih će oni lijepo živjeti, mada, teoretski, i kladionice mogu propasti ako nikad niko ne uđe u njih.
Kako se naći na drugoj strani, biti „bukmejker” i siguran u svoje opredjeljenje? Prvo, smanjiti očekivanja, a potom i pohlepu. Mnogi nisu dobili glavnu nagradu, džekpot, ali ih to nije spriječilo da odustanu od tog pokušaja, mada su (valjda) svjesni maksimalnog rizika u koji ulaze. Što je ambijent u kojem pokušavaju osvojiti glavnu nagradu i riješiti maltene sve svoje životne probleme komforniji, to se njihova zona komfora i sloboda smanjuju, s tim u vezi i njihov imetak. Nisam u zabludi da će „traženje sreće” ikada prestati, ali sam siguran da se sreća često traži na pogrešnim mjestima. Kao što sam siguran da bi za buduću sreću bilo dovoljno da se smanje ulozi te da se ta razlika direktno prebaci na sopstvenu štednju. Da li su to jedna ili dvije konvertibilne marke dnevno, potpuno je nevažno u odnosu na to koliko je važno kreirati tu naviku.
Za sve ostale koji ne kockaju, posebno zaposlene, opredjeljenje je još lakše. Jedan od dobrih načina za uvećanje sopstvenog imetka u budućnosti jeste štednja u dobrovoljnom penzijskom fondu, jer možete štediti od svoje bruto plate, ukoliko je ona veća od minimalne plate. Za svaku marku koju štedite, država vam poklanja još 64%.
Kladioničarskim rječnikom, kvota od 1,64 uvijek prolazi, ne može se s uplatom zakasniti na početak i sigurnija je od bilo koje dojave.
Ne iskušavajte sreću, igrajte na svoju sigurnost.
Piše: Zdravko Zečević
