Kada je gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić na sve prilaze gradu postavio table na kojima piše da je to grad onih 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo, i ako najprije odbacimo lako osporivu cifru, nije bio potpuno u krivu. Više desetina hiljada Srba zaista su morali napustiti Sarajevo i to kombinovanom odgovornošću ratne vlasti Republike Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Zbog čega su morali otići? Iz otprilike istih razloga koje su Bošnjaci naveli kada su odbili da ostanu u skraćenoj Jugoslaviji, Srbi su odbili ostati u unitarnoj, nezavisnoj BiH. To je, ujedno, bio i politički momentum zauzimanja dijametralnih pozicija kada je postalo jasno da više ništa neće biti isto, a pogotovo ne etnički miješani gradovi, na prvom mjestu Sarajevo i Mostar, koji su važili kao kulturne prestonice Srba Bosne i Hercegovine.
Jer kada se zauzmu dijametralne pozicije, to znači da se ide na sve ili ništa. U slučaju Sarajeva i Mostara, na podjelu ili potpuni gubitak. Naravno, postojala je opcija da se prihvati nezavisnost BiH na način na koji ju je nudila SDA, a što bi podrazumijevalo kapitulaciju i, kao što iz sarajevske kulturne politike možemo zaključiti, stanje slično onome u današnjoj Crnoj Gori. Može se raspravljati da li bi radikalna nacionalna borba u mirnim uslovima možda bila dugoročno isplativija nego ona ratna i da li bi ona u budućnosti potencijalno polučila bolje rezultate od demografski ugrožene i Distriktom Brčko teritorijalno razdvojene Republike Srpske.
No takve su analize uglavnom nezahvalne. Ono što se dogodilo kristalno je jasno. U onom trenutku kada je u pitanje dovedena Jugoslavija, društvena kohezija u socijalističkoj jugoslovenskoj BiH bila je nepopravljivo narušena. Dakle i prije nego što su Srbi, barem u većini, s oružjem u rukama, odbacili nekadašnje Sarajevo i Mostar, nadajući se u početku da će bar njihov dio omeđiti za sebe, što je propalo, došlo je do obostranog društvenog odbacivanja u kojem su Srbi već bili otpisani i odbačeni. Jer, u okvirima, potpuno isključivih etno-nacionalnih kulturnih politika, onaj „drugi” se ne može dugoročno nadati ničemu dobrom i preostaje mu životarenje u okvirima kulturološkog poniženja, koje će vladajući „drugi” smatrati ukazivanjem velikih privilegija. O tome svjedoče mnoge sudbine Srba koji još uvijek žive u Sarajevu i Mostaru, a u mnogoj mjeri i sudbina autora ovih redaka.
Da li to znači da je otpisivanje Mostara na samom početku rata ili masovni egzodus iz Sarajeva nakon potpisivanja Dejtona za Srbe bila istorijska nužnost i, prema tome, najbolje što se, u datoj situaciji moglo dobiti? Naravno da ne. Radi se o tragediji kataklizmičkih razmjera i desetinama hiljada uništenih života, a zbog odabira katastrofalno pogrešnih društvenih koncepata devedesetih. Međutim, ono što se u takvim analizama najčešće zaboravlja, a pogotovo kada su u pitanju tužne sudbine Sarajlija i Mostaraca, jeste to da takve politike devedesetih nisu izabrali samo Srbi. U tom smislu od lamentacija nad izgubljenim gradovima i zavičajima kojima smo često skloni, nemamo ništa, osim što se radi o nepresušnom materijalu za dnevnopolitičke burleske i patetike u anti-državi kojom upravlja njemački kolonijalni namjesnik.
Često se istovremeno i naljutim, rastužim i nasmijem kada slušam ljude koji tužno uzdišu za „onim” Sarajevom i Mostarom, pogotovo zbog toga što sam svjestan da su, na našim kolonijalno podjarmljenim prostorima, promjene najčešće tragične i kataklizmične, zakonitost, a ne devijacija od utopijskog stanja kakvog nikada nije bilo. Jer dobro drvo ne rađa rđave plodove i da bismo shvatili zbog čega su nas snašli užasi koji su nas snašli, onda moramo shvatiti da oni nisu pali s neba, nego su upravo proizašli iz „onog”, tobože idealnog vremena. Ali koliko je čežnja za „onim” vremenima djetinjasta, ona je, za razliku od zluradog konstatovanja postojećeg užasa kao norme, lijepa. Jer ako za Srbe nema „onog” Sarajeva i Mostara, to, nužno, ne znači da nekih drugih, boljih, ne može biti. Odbačeni smo, odbacili smo, ali to nije naš usud.
Piše: Vuk Bačanović
Foto: unsplash.com
Tekst objavljen u štampanom izdanju magazina “The Srpska Times” na srpskom jeziku.
