Kraj godine vrijeme je da se osvrnemo nazad i promislimo pređeni put, ostvarene rezultate, i šta je ono bitno što se promijenilo u odnosu na ranije. U našoj ljudskoj prirodi je da smo uglavnom zadovoljni svojim doprinosom. Svjesni smo da smo mogli da uradimo više, ali smo bili ograničeni okolnostima i spoljnim faktorima izvan naše kontrole.
Stoga, kao neko kome su evropske vrijednosti veoma važne, u tekstu ispod neka su moja razmišljanja o stanju industrije, privrede na našem kontinentu, napretku evropske zelene tranzicije, kao i o njenim zamkama. Kada na brojnim konferencijama slušam naše političare, ali i evropske, oni su nevjerovatno zadovoljni ostvarenim , kada slušam direktore kompanija, oni su pesimstični. Ko je u pravu?
Megatrendovi
Ukratko, megatrendovi u 2023. samo su se ubrzali u odnosu na raniji period. Ratovi ne staju. Zvanično, trenutno su trideset dvije zemlje u ratu, što je trideset dva puta previše.
Rat u Ukrajini nije prestao i samo se nadam da je blizu kraj. Blizu nas, izbio je, nažalost, i drugi sukob, u Izraelu. Sve to donosi velike geopolitičke tenzije, a u poslu dodatne rizike u lancima snabdijevanja ili cijenama, kao što su, na primjer, cijene energenata poput nafte ili plina. BRIC postaje moćniji, ali pitanje je koje su to vrijednosti koje drže te zemlje zajedno, osim neke zajedniče mržnje protiv SAD.
U ratovima najviše strada narod, najviše mladi ljudi, koje nemamo. I bez ratova suočavamo se s demografskom krizom, manjkom radne snage u Evropi, sve starijim stanovništvom, što donosi puno izazova, političkim i ekonomskim migracijama. Na Balkanu je sve gore, jer godinama imamo rapidan odlazak mladih, takozvani brain drain, koji nas može koštati budućnosti. Zemlje Balkana su time jedne od najpogođenijih i pitam se kakva je budućnost zemlje bez mladih ljudi? Naročito pošto moraju mladi da idu za boljim životom daleko od svojih porodica, primjerice u Ameriku, što me dovodi do sljedeće bolne tačke Evrope.
Vijesti o klimatskim promjenama postale su svakidašnjica. Suše, poplave, požari, oluje, čak uragani. Ova godina je do sada imala šest rekordnih temperaturnih mjeseci. Novembar je, po prvi put ikada, imao dva dana sa globalnom temperaturom 2ºC iznad predindustrijskog nivoa. Zajedno, ove ekstremne temperature potvrđuju da će 2023. biti najtoplija godina u zabilježenoj istoriji. Čovječanstvo još nikada nije ispustilo toliko CO2 kao ove godine. Ako nastavimo na isti način, povećanje temperature na Zemlji uskoro će iznositi +4 stepena. A Mediteran će biti jedna od najpogođenijih regija u svijetu. Posljedice će biti još više suša i ekstremnih vremenskih nepogoda. Ipak, na nama je da to promijenimo i mi to možemo učiniti. Vjerujem da imamo tehnologiju i volju, da smo u stanju preokrenuti negativni trend. Zato i lično insistiram na značenju, globalnim klimatskim ambicijama, globalnom oporezivanju ugljena, kako bismo brže mogli finansirati nove tehnologije, na standardizaciji podataka o emisijama, ESG finansijama i globalnim energetskim ciljevima. I tražim puno veće, hrabrije, ambicioznije investicije u moderniju energetiku Evrope. Ali ESG i održivost kompleksna su područja, za sve kompanije i društvo. Rekao bih da se traži radikalni novi mindset poslovanja, sa novim vještinama vođenja. Kompanije koje neće da usvoje takav pristup, neće dočekati 2030. godinu, a nama nije dovoljan samo rat s klimom. Potrebne su nam i ogromne investicije u tehnologije, neke od njih jako inovativne. I ta zelena tranzicija je mineralno-intenzivna, potrebno je puno novih rudnika, i puno energije i inovacije, ako te iste tehnologije želimo i reciklirati.
Pored klimatske krize, imamo i energetsku krizu, i one su međusobno povezane. Energetika je najveći problem današnje civilizacije, i kičma moderne civilizacije, zbog koje se dešavaju brojni ratovi. Počevši od prije otprilike milion godina, jer imamo dokaze za „mikroskopske tragove pepela od drveta” kao kontrolisanu upotrebu vatre od strane homo erectusa, i dan-danas nama to paljenje fosilnih goriva u raznim tehnologijama predstavlja 85% cjelokupne energije koja je potrebna čovječanstvu, a potrebna je svaki dan sve više.
Političari u Evropi nama u privredi govore da je zelena tranzicija i istorijska prilika, evropski polet na Mjesec, da bismo morali biti inovativniji, kreativniji, ambiciozniji. Vjerovatno i stvarno možemo, ali osnova, koju nemamo, jesu konkurentna energija, inovacije, i neke kritične sirovine i tehnologije. Posljedično, u toku je vrlo ozbiljna egizstencijalna kriza za EU. Upadajući trend se brzo nastavlja. Visoke cijene energenata i izloženost geopolitičkim tenzijama nastavljaju da stavljaju veliki teret na ekonomiju, najviše energetsko-intenzivnu industriju, jer cijene energenata u Evropi i dalje ostaju do 7 puta više nego u SAD, drastično više nego u Aziji. Naša industrija ne može da ostaje konkurentna globalnim tržištima. Ovisnost u uvozu energenata je prevelika i treba da gradimo svoje energetske resurse. Energetski sektor mora da se brzo obrati nefosilnim gorivima, u svim mogućim i nemogućim oblicima. Da bismo to uspjeli, treba znatno olakšati investicije u energetsku tranziciju, jačati međunarodna partnerstva i pomoći onima koji zbog klimatskih promjena najviše trpe. Potrebno nam je zajedničko evropsko tržište energije, sa puno boljim interkonekcijama, skladištima energije, modernijim rješenjima. To bi bila najveća tranzicija u istoriji čovječanstva, nimalo jednostavna i jako skupa. Pričamo o trilionima. Ali ako riješimo energetsku krizu u Evropi, smanjujemo i klimatsku krizu. I ako ništa ne napravimo, što godinama slušam, jer i dalje analiziramo i radimo studije (analiza-paraliza), i to je opet neka odluka. Moramo to razumjeti. Kada mi neko kaže da radi studiju o prestanku paljenja uglja, diže mi se pritisak. Neodlučnost će nas koštati trilione u obliku vremenskih šteta, a opet ćemo morati rješavati energetiku. I još ćemo morati kontrolisati našu budućnost i pitanje kakvu planetu ostavljamo našoj djeci i unucima. To je dug naše generacije, da odlučimo već jednom šta s energijom! A energija bi trebalo da bude u uzlaznoj spirali. Energija je temeljni pokretač naše civilizacije. Što više energije imamo, više ljudi možemo da imamo, i to životi svih mogu da budu bolji. Trebalo bi da podignemo sve na nivo potrošnje energije koju imamo, onda da povećamo proizvodnju energije 1.000 puta.
Umjesto bitnog napretka na području energetike, kao ljudi mnogo smo uspješniji i inovativniji na drugom području, za koji, mislim, da je daleko manje bitan za našu egzistenciju i opstanak. Najviše prašine dižemo trenutno oko vještačke inteligencije, naročito takozvanog Generative AI. Sve je pokrenuo OpenAI sa svojim Chatgpt, koji je tek godinu dana star. Razvoj se odvija nevjerovatnom brzinom, čime su pokazali nevjerovatnu snagu i mogućnosti te tehnologije. Ljudi su napravili tehnologiju kojom zapravo pijesak može da misli! To je bolje od naučne fantastike. Može biti jako korisna da nama pomogne riješiti, na primjer, energetsku i klimatsku krizu. A može krenuti u pogrešnom pravcu, u pogrešnim rukama. Odjednom pričamo o AGI (Artificial General Inteligence), čak Superinteligenciji (ASI). Neki kažu: „Ahh, vidjeli smo to već par puta u istoriji”. Lično mislim da je ta tehnologija potpuno drugačija, jer to je prva tehnologija koja može da kreira sama nešto novo, i da pravi odluke samostalno.
Slično kao kod održivosti, kompanije koje neće primijeniti takve nove tehnologije – neće preživjeti. Nažalost, razvoj te tehnologije ne događa se u Evropi, nego smo više pratioci nove revolucije. Evropa gubi svoju konkurentnost na području uvođenja inovacija. A gubi je takođe i na drugim područjima.
Gdje je Evropa?
Ekonomija EU je 2008. bila veća od SAD, a sada je američka ekonomija veća za skoro trećinu. Agregatne cifre su šokantne. Temelj njih je slika Evrope koja je zaostala ‒ sektor po sektor. Evropskim tehnološkim pejzažem dominiraju američke firme kao što su Amazon, Majkrosoft i Epl. Sedam najvećih tehnoloških firmi na svijetu, po tržišnoj kapitalizaciji, sve su američke. Prosječni Evropljanin je 2008. godine zarađivao 10 posto više od prosječnog Amerikanca. Prošle godine Amerikanci su počeli da zarađuju 26 posto više. Ovo je šokantan obrt trenda i pitanje je kako će u tom kontekstu Evropa finansirati neophodne projekte.
Prema anketi poznatog evropskog analitičkog centra „ERT” (European Roundtable for Industry) čak 86 posto direktora najvećih evropskih kompanija vjeruje da se konkurentnost privrede u posljednjih pola godine pogoršala, i ostaju pesimistični za 2024. Kažu da je složeno i nedosljedno regulatorno okruženje glavni faktor koji utiče na konkurentnost Evrope.
Evropska industrija već dugi niz godina radi na našoj transformaciji kako bi postala održivija i vjerujem da smo mnogo održiviji od naših konkurenata u SAD ili Aziji. Pa to da sve više stvari uvozimo iz daleke Azije, ili hranu iz cijelog svijeta, ne čini ovu planetu više održivom, nego baš suprotno. Kod nekih naših proizvoda uvezenih iz Kine, emisije stakleničnih plinova mogu biti čak 10 puta veće. Ali kada kupujemo stvari mi ne znamo tačan materijal, koliko je taj proizvod prouzrokovao nekih emisija i štete prirodi, koliko god marketing naglašavao njegovu prirodnost, tako da je jedna od politika koja će nam biti potrebna da se i to ubuduće mjeri jeste globalna standardizacija „product carbon footprint”. Putem proizvoda imamo većinu (70%) emisija.
A regija?
U redu Evropa, nemaju pojma, stara je ipak to dama. Da li smo bolji tu u regiji? Naravno, nama je Evropa, neka njemačka, italijanska, francuska ekonomija jako bitna, jer s njima najviše sarađujemo. Prehlađena Njemačka – bolesna regija Balkana. Jedan od bitnih indikatora, koji bi svi trebalo više da pratimo, ali ne pričamo o njemu jer se političarima ne sviđa, jeste lista konkurentnosti zemalja.
Slovenija je 2023. rangirana 42. na rang-listi konkurentnosti švajcarske institucije „IMD”, a Hrvatska još lošije, na 50. mjestu. Analiza je urađena među 64 zemlje. Obje zemlje su izgubile pozicije u 2023. U našim zemljama svaki dan se divimo vrhunskim sportistima, a vjerujem da bi ti isti sportisti ovo opisali jednom riječju: katastrofa!
Osim možda u Srbiji, koja je tu uspješnija od ostalih država regije. Bitni investitori, uprkos trendovima poput „near-shoringa”, o kome se puno priča, ne dolaze kod nas, čak ni na razgovore, a kamoli na prave pregovore, uprkos nekim izuzetnim mogućnostima koje imamo, kao što su strateška geolokacija u srcu Evrope, prirodne ljepote i resursi. Pitam vas šta ćemo uraditi kako bi naše zemlje Balkana bile barem pet mjesta više na rang-listi međunarodne konkurentnosti? Ako nam to nije cilj, ne znam šta nam je cilj. Jer bez konkurentne i jake ekonomije i industrije nema socijalne države.
Resilience, strateška nezavisnost
U razdoblju geopolitičkog friend-shoring razvrstavanja, svijet postaje sve manje jedno globalno selo, i jače industrijske politike sve su bitnije, jačaju se desne politike koje brane neki nacionalni interes, štite domaću industriju.
Tokom covid pandemije, kada su popucali lanci snabdijevanja, pokazalo se da nekih stvari jednostavno nema, koliko god mi bili spremni platiti. Nije bilo maski, antibiotika, lijekova. Stala je auto-industrija jer je nestalo čipova. U modernom autu ima između 1.500 do čak 3.000 čipova. EU rješava svaki problem koji nastane novim zakonom! Nastao je „EU Chip Act” i omogućio fond od 43 milijardi evra. Ali još bitnije, rodio se „RRF”, „Recovery and Resilience Fund” sa 723.8 milijardi evra, s ciljem stvaranja otpornosti na svjetske krize, manju zavisnost od globalnih lanaca snabdijevanja, od hrane do čipova.
Ubrzo se, nažalost, desio rat u Ukrajini, pa sankcije Rusiji. I odjednom saznajemo koliko svega Ukrajina proizvodi, ne samo namirnica, nego i na primjer 50% neona, koji je takođe neophodan za čipove. Evropa je izdala novi akt, zvan „RePower EU”, s dodatnim zahtjevima, i dodatnih 300 milijardi evra grantova, kako bi postali manje ovisni o ruskim fosilnim gorivima, i s druge strane, kako bi postali otporniji na energetsku zavisnost od uvoza. Ubijeđen sam da ogroman dio tih triliona opet nije otišao tamo gdje bi imao najveći učinak. Barem ne u Hrvatskoj i Sloveniji.
Kritične sirovine
Evropski parlament je u februaru izglasao novi zakon (jedan od mnogih u okviru zelenog dogovora) kojim se zabranjuje prodaja benzinskih i dizel automobila od 2035. godine. Novo pravilo ubrzaće prelazak Unije na električna vozila. Automobili trenutno čine oko 15 posto ukupne emisije CO2 u EU. Zakonom se zahtijeva da proizvođači automobila smanje emisiju ugljenika iz novih vozila za 100 procenata. To u praksi znači da nijedno novo konvencionalno vozilo na fosilno gorivo neće moći da se prodaje od 2035. pa nadalje. Nakon tako najavljene odluke očekivao bih da se u svim zemljama to ozbiljno razmatra, šta sada to znači, da se rade strategije za industriju koja danas ovisi o benzinskim ili dizel automobilima, a takođe, da zemlje EU ali i u okolini, uključujući WB6, intenzivno investiraju i grade infrastrukturu, primjerice mrežu punjača na svim putevima i gradovima. Sam vozim električni auto, ali ovo mi zvuči trenutno utopistički i nerealno. Ko razmišlja o punjačima u svim blokovima, starim zgradama, dijelovima gradova gdje su kablovi i sada premali?
Dominacija Kine u prelasku na električna vozila najnoviji je izvor geopolitičkih tenzija sa SAD i Evropom, gdje se kreatori politika suočavaju sa skupim naporima da izbjegnu dugoročnu zavisnost.
Bez kritičnih sirovina (CRM) ne može biti zelenih i digitalnih prelaza. Što je duži lanac snabdijevanja, veći je rizik i ranjivost evropskih proizvođača automobila. U Evropi trošimo oko četvrtinu svjetskih sirovina, ali proizvodimo samo tri posto. To označava veliku zavisnost od uvoza. Prema EU, evropska proizvodnja sirovina treba da se poveća. U izvještaju Svjetske banke istaknuto je da su svijetu potrebne očekivano 500 posto kritičnije sirovine kako bi se omogućila uspješna zelena i digitalna tranzicija do 2050. Drugim riječima, tranzicija čiste energije biće značajno mineralno-intenzivna.
Koliko su neke tehnologije za budućnost geostrateškog pitanja bitne, ukazuju podsticaji i nekoliko zakona u SAD. „Zakon o infrastrukturnim investicijama i poslovima” (IIJA) potpisan je krajem 2021. godine i on je ulio više od 70 milijardi dolara infrastrukturi električnih vozila (EV) i prenosu čiste energije. Zatim, u prošloj godini Kongres je usvojio „Zakon o stvaranju korisnih podsticaja za proizvodnju poluprovodnika” (CHIPS) i takođe „Zakon o smanjenju inflacije” (IRA), koji nema veze s inflacijom, ulivanje još 469 milijardi dolara poreskih podsticaja i sredstava u sektore kao što su domaći, proizvedeni poluprovodnici, litijum-jonske baterije, solarni paneli i druge tehnologije čiste energije, kao i komponente i materijalni unosi za druge održive tehnologije.
Zbog toga, strateški, Evropa treba u tom pogledu veću neovisnost i novu industrijsku politiku, kao i ogromne podsticaje, ali jednostavnije procese dodjeljivanja bitnim zelenim tehnologijama. ECB je do sada štampala 13 triliona evra, s tim da je manje od 3 posto otišlo u zelenu tranziciju koja je neophodna. Neophodna je i puno veća strateška neovisnost, proizvodnja poluprevodnika i novih tehnologija, uključivši i sirovine. U Evropi potrošimo četvrtinu globalnih sirovina, a samo se 3 posto proizvodi. Jer je to težak i prljav posao. EU je konačno razumjela da bez takvih kritičnih sirovina neće moći konkurisati u svijetu zelenih tehnologija, i ove godine spremila je dva nova zakona. „NZIA” (Net Zero Industry Act) i „CRMA” (Critical Raw Material Act). „Net Zero Ind Act” ima za cilj da se 40% EU zelenih tehnologija i proizvodi u EU, a „CRMA” uključuje listu 34 materijala (minerala, itd) kao kritičnih i/ili od strateškog značaja za evropsko društvo i blagostanje. Ove kritične sirovine čine sastojke u ključnim tehnologijama neophodnim za obezbjeđivanje zelene tranzicije, digitalizacije, svemirske industrije i odbrambenih sposobnosti. Oni su kritični zbog svog ekonomskog značaja u odnosu na rizik od prekida snabdijevanja (rizika od snabdijevanja).
Evropska unija je ranije ovog mjeseca pojačala tenzije istragom o kineskim subvencijama za električne automobile za koje kaže da preplavljuju tržište. Taj potez približio je EU u skladu sa SAD, koje već dugo imaju Kinu na nišanu. Podaci industrije i procjene „BlumbergNEF-a” pokazuju koliko je teško izgraditi samodovoljnost ili, što je realnije, manje se oslanjati na Kinu, s čime se slažem. Najveća ekonomija Azije uspjela je da ima dominantnu poziciju proizvodnje baterija, ostavljajući globalne proizvođače automobila zavisnim u jednom ili drugom trenutku od kineskih partnera. Proizvođači baterija u zemlji snabdijevaju oko 80 posto ćelija širom sveta, uz podršku lanca rudarstva i prerade koji sve više boravi u rukama zemlje. Kinesku dominaciju u lancu snabdijevanja EU biće teško prekinuti.
Očekujem dodatne geopolitičke sukube i polarizaciju svijeta, njegovu deglobalizaciju.
Zaključak
Složili smo se da, iako Evropa radi ka „održivoj Evropi”, takođe moramo uzeti u obzir da preduzeća treba da ostanu konkurentna u Evropi i za to nam je potrebna tranzicija zasnovana na nauci, predvidivo regulatorno okruženje i pristup zelenoj, pristupačnoj i održivoj energiji u dovoljnoj količini. Zbog toga stvaranje poslovne klime za konkurentnu evropsku industriju mora da bude prioritet budućoj evropskoj komisiji i vladi zemalja članica EU. Zdrava industrija je od suštinskog značaja za svaki aspekt savremenog života i sve što se zove čista tehnologija ubuduće. Ko će raditi kružnu ekonomiju, ako ne ova industrija, na primjer prerađivati čelik, papir, plastiku, staklo, aluminij, baterije. Ko će ulagati u razvoj, inovacije i patente i nuditi našoj djeci posao?
Potrebna je odgovarajuća i brza politička akcija da bi se zaštitila naša industrijska baza u Evropi. U vrijeme kada se mnoge kompanije u tom sektoru, posebno mala i srednja preduzeća, bore da održe korak sa sve strožim propisima, pored rastućih računa za energetiku, strukturisana tranzicija mora da obezbijedi da naša industrija nastavi da snabdijeva ključne lance vrijednosti, ostane konkurentna i održi visokokvalifikovana radna mjesta u Evropi.
Zvučim mračno? Mogu biti optimista samo ako ne gledam daleko naprijed. Ali sve se jako brzo mijenja i trend ipak može brzo da se preokrene. Vjerujem da su znanje i tehnologija rješenje za poboljšanje životne sredine i rješavanje krize. Tehnološki napredno društvo poboljšava prirodno okruženje, tehnološki stagnirajuće društvo ga uništava. Ove nedjelje, istraživači „Google DeepMind-a” kažu da su desetostruko proširili broj poznatih stabilnih materijala! Deset puta više nego što smo kao ljudi do sada izmislili! Neke bi mogle biti korisne za sve, od baterija do superprovodnika, što može da utiče i na geopolitiku, ako se pokaže da su nam potrebni neki novi minerali, rješenja i tehnologije.
I još jedna molba za kraj. Kada idete na sljedeće izbore, dobro razmislite kome ćete povjeriti svoj glas. Koji program nudi neki odgovor za izazove budućnosti? A koji živi u prošlosti, bavi se nebitnim temama, i ne može doprinijeti ničemu? Sve to da bi naša djeca živjela dobro i radila globalno zanimljive i izazovne poslove, i to u našim državama.
Piše: Simon Franko glavni direktor BASF-a za Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju
