Stećci su, nažalost, u posljednjih 150 godina prvenstveno političko pitanje i ako zanemarimo trud nekih istraživača i istoričara umjetnosti iz doba SFRJ, rijetko ko se bavio njihovom umjetničkom vrijednošću. U većini slučajeva, oni su promatrani kroz prizmu stvaranja novih identiteta ili su se vodile besmislene rasprave o njihovoj pripadnosti određenim religijskim grupacijama.
Recimo, putujući u očev zavičaj, prolazio sam iz Sarajeva svake godine tri ili četiri puta kraj nekropole na Radimlji. Pamtim odavno tu nekropolu. Kad se ide iz Sarajeva ka Trebinju, s desne strane puta nalazi se veći dio nekropole. Posebno su upečatljive reljefne scene: ljudi s visoko uzdignutom i predimenzioniranom šakom. Sljemenjaci, visoki sanduci, ploče i krstovi prepuni lijepo izvedenih simbola raspaljivali su moju dječačku maštu. Scene lova i ratnih viteških igara bile su mi najinteresantnije.
Privlačila me ta grandiozna umjetnost srednjovjekovnih klesara još od rane mladosti, pa u nekom svom umjetničkom pokušaju naslikah vodenim bojama neko svoje viđenje znamenite „Hrabrena” nekropole. Nisam svojom voljom slikao, već bješe to na času likovnog u šestom ili sedmom razredu osnovne škole. Crtež nije bio loš, očekivah peticu. Ali kad pokazah rad nastavnici, ona se namrgodi i reče: „Otkud krstovi među stećcima, bogumili nisu priznavali krst”. Dade mi neku trojku i posla me na mjesto. Nisam ni pokušavao da se raspravljam, tada nije bio običaj da đaci komentarišu sud svojih učitelja. Poslije toga, kad god bih prolazio pokraj nekropole na Radimlji, čudio sam se otkud tu krstovi kad nastavnica veli da ih ne može biti. I danas kad god prođem pokraj kompleksa na Radimlji, sjetim se svoje nastavnice likovnog Kornelije Živković, i pomislim na njen komentar povodom mog likovnog pokušaja, ali danas razmišljam i o moći nametnutih stereotipa koji neumoljivo brišu i ono što oko vidi.
Zalud što su svi eminentni istoričari umjetnosti, koji su se bavili ovom problematikom, kao što su Šefik Bešlagić, Marian Vencel, Alojz Benac, Dubravko Lovrenović i mnogi drugi, tvrdili da stećci nemaju veze s bogumilima, u javnom diskursu zadržao se u najvećoj mjeri bogumilski narativ.
Takođe, u javnim raspravama, etiketiranju i prepucavanjima po društvenim mrežama stećcima se najčešće dodaje pridjev „bosanski”, iako su stećci u regionalnom smislu više hercegovački fenomen. Da plastično pojasnim: na prostoru centralne Bosne, znači tamo gdje je nastala srednjovjekovna bosanska država, ima manje stećaka nego u Nevesinju. Takođe, ukrašenih stećaka u srednjoj Bosni ima otprilike kao u stolačkom kraju, dok je čuvenih epitafa tamo manje negoli u Ljubinju i okolini.
Stećci Ljubinja i jesu tema ovog teksta. Iako je Ljubinje u literaturi naznačeno kao mikroregija s najljepšim srednjovjekovnim spomenicima, onomad kada su stećci nominovani a kasnije i uvršteni na UNESCO listu zaštićenih spomenika kulture, nijedna nekropola s područja Ljubinja nije uvrštena pod direktnu zaštitu i to zbog strogih uslova za nominaciju. Pod direktnu UNESCO zaštitu nisu mogle doći nekropole koje su u sklopu bilo kojih vjerskih objekata, ili na aktivnim grobljima. Naravno, bilo je i tu pravih uslova, onih estetskih i ambijentalnih. Naravno, komisija koja je pod ovim uslovima trebalo da odabere nekropole, dobro je uradila svoj posao. U čemu je kvaka? U tome što se ogromna većina nekropola stećaka nalazi na aktivnim pravoslavnim grobljima, ili pokraj i unutar pravoslavnih crkava. Ovo je društvo apsurda, a mi Srbi se tu ne snalazimo baš najbolje. I opet su nas preveslali. Poslije nekog vremena, u sklopu nekropole stećaka na Radimlji, koja je pod direktnom UNESCO zaštitom, našao se i spomenik blajburškim žrtvama! Urnebesno do krajnjih granica razuma. Danas ulaznicu na Radimlji, plemenskoj nekropoli Miloradovića Hrabrena, naplaćuje opštinsko turističko preduzeće iz Stoca. U Stocu je na vlasti HDZ, znači sljedbenici one politike koja je porušila sve zadužbine Miloradovića Hrabrena u donjoj Hercegovini, danas naplaćuju ulaznicu za njihovo porodično groblje. Pride je tu i spomenik blajburškim žrtvama, dok je recimo kosturnica žrtvama jame Ržani do u Veličanima bila smetnja direktnoj nominaciji vrlo vrijedne nekropole u sklopu crkve i danas aktivnog groblja u tom selu. I na području Ljubinja većina je nekropola smještena na aktivna pravoslavna groblja, a upravo takvim lokalitetima zaštita je najpotrebnija, jer mještani vrše ukope i podižu nove moderne spomenike te tako ugrožavaju stećke.
Takav je slučaj s čuvenom nekropolom „Pod dubom” u selu Ubosku, smještenom oko 10 kilometara sjeverozapadno od Ljubinja. To je jedna od najznačajnijih nekropola u čitavom arealu rasprostiranja stećaka. Nije tako brojna, tu je podignuto nekih 80 spomenika, ali oni spadaju u sami vrh umjetničkih dostignuća grobljanske umjetnosti srednjeg vijeka. Tu se nalazi vjerovatno i najpoznatiji stećak u Bosni i Hercegovini, čiji je motiv procesija srna i grlica dugo vremena bio zaštitni znak Izdavačke kuće „Veselin Masleša” i koji je reprodukovan na više miliona primjeraka knjiga. Nedaleko od njega je visoki sanduk na postolju impozantnih razmjera, brižljivo klesan i očuvan. Na njemu je, prema istoričarima umjetnosti, isklesana najzrelija i umjetnički najprofinjenija predstava jelena. Tu je i reljefni prikaz konjanika kome uzde i koplje pridržava ženska osoba. Replika ovog spomenika, naravno u umanjenoj verziji, izabrana je za zvanični suvenir Zavoda za zaštitu spomenika iz Banjaluke.
Od ostalih lokaliteta koje treba vidjeti i koji imaju veliku umjetničku vrijednost, treba pomenuti i nekropolu u selu Vlahovićima, 15 kilometara sjeverno od Ljubinja. Smještena oko srednjovjekovne crkve, prve u SPC posvećene knezu Lazaru, i ona ima vrlo vrijedne spomenike, od kojih se ističe stećak s prikazom zmaja koji proždire srnu. Ipak, najvrednija dva spomenika nalaze se unutar crkve. To su nadgrobne ploče ktitora i njegovog sina, s predivnim ćiriličnim epitafima.
Na prvom spomeniku stoji natpis sljedeće transkripcije:
ASE LEŽI KNEZ VLAĆ BIELIĆ U SVOJOJ CRKVI U
SVETOM LAZARU ČOVJEČE TAKO DA NIESI
PROKLET NE TIKAJ U ME
Na drugom spomeniku unutar crkve nalazi se transkribovani natpis:
ASE LEŽI VUKOSAV VOJVODA VLAĆEVIĆ SA MOJOM
DRUGOVAH DRUŽINOM I ZAGIBOH NA
RAZMIRNOJ KRAJINI KOD MOGA GOSPODINA I
DONESOŠE ME DRŽINA NA SVOJU PLEMENITU
BAŠTINU I DA JE PROKLET KO ĆE U ME TAKNUTI
Ovi natpisi svojim osebujnim stilom danas inspirišu pjesnike.
Nedaleko od crkve na Vlahovićima nalazi se i stećak s jedinstvenim prikazom muškog kola. I ovaj motiv vanredne ljepote našao je svoju primjenu u umjetnosti. Jedan portal iskoristio ga je kao zaštitni znak, pojavio se kao ilustracija u par knjiga i često je nadahnjujući među slikarima.
Teško bi bilo pobrojati na ovom mjestu sve lokalitete stećaka u ljubinjskom kraju, za to bi nam bilo potrebno mnogo više prostora, ali može se reći i da ova jedna mala retrospektiva pomaže u skidanju vela neznanja s ovog velikog kulturnog blaga. Ljubinjski stećci jesu prepoznati u stručnoj javnosti i kod određenog broja umjetnika, ali o njima se u široj javnosti ništa ne zna, nisu mjesta koja posjećuju turisti i znatiželjnici, a s vremenom, kako ovi krajevi doživljavaju demografski sunovrat i lokalna se groblja sve manje održavaju, tako će i stećke sve više osvajati rastinje i gora, te će, ako se nešto uskoro ne promijeni, oni postati nevidljivi oku putnika namjernika.
Piše: Rade Likić
